Babettina gozba

Babettina gozba – darove života prima otvoreni, a ne stegnuti duh

Običaj je preporučiti neku novu, tek objavljenu knjigu, no odlučili smo ponekad podsjetiti na bezvremene klasike književnosti. Klasici se, kažu, čitaju više puta, jer je riječ o djelima koja donose višeslojna značenja i pozivaju na promišljanje svaki put iznova. Čitanje istog teksta na čitatelja može djelovati posve drugačije u novom čitanju, u novom životnom razdoblju, otvarajući unutarnja polja stvorena zrenjem i novim osobnim iskustvom. Babettina gozba danske spisateljice Karen Blixen u Danskoj je objavljena 1952. godine. U hrvatskog prijevodu objavila ju je nakladnička kuća Disput 2011. godine, u prijevodu Đurđice Žlebačić – Sørenson. Karen Blixen najpoznatija je po romanu Moja farma po kojem je 1985. snimljen film Moja Afrika, a i Babettina gozba ekranizirana je 1987. godine.

Radnja prati život male, zatvorene luteranske zajednice u norveškom gradiću Berlevågu. Nakon smrti pastora, zajednicu vode pastorove kćeri Martine i Pihlippa. Temelj pastorova učenja kojega se zajednica strogo pridržava i nakon smrti svoga učitelja je odricanje od svjetovnih užitaka i zadovoljstva.  Unatoč ozbiljnoj posvećenosti duhovnom životu, zajednicom vlada deprimirajuća atmosfera, loši odnosi i nesnošljivost među članovima. Martine se u mladosti odrekla ozbiljnog i iskrenog udvarača oficira Löwenheilma, koji joj je iskazao ljubav, jer je odgojena tako da zemaljska ljubav ne znači ništa.  Philippa je odbacila naklonost francuskog pjevača Achillea Papina koji ju je podučavao pjevanju, no odbacila je i svoj izniman pjevački dar, nije željela karijeru operne pjevačice koju joj je bio namijenio Papin i to samo zato jer se zaneseni Papin usudio poljubiti je u zanosu, prilikom jedne poduke. Tako su obje sestre odbacile svoje udvarače i nakon očeve smrti ostale živjele zajedno, u odricanju i duhovnoj skrbi za zajednicu.

Puno godina kasnije, na molbu Achillea Papina, u dom sestara stigla je prognanica Babett tražeći utočište  nakon bijega iz Francuske gdje su joj ubili muža i sina. U obitelji sviju sestara Babette počinje raditi kao kuharica. Činjenica da je Babett „papistica“ (luterani ne priznaju papu) u sestrama budi sumnjičavost i nepovjerenje, no ipak, žele joj pomoći, pružiti joj mir i zakon, te je puštaju da postane njihovom kuharicom. Babette je prihvatila pravila zajednice. Sestrama je kuhala skromna i jednostavna jela, te je svoj „francuski“ život ostavila iza sebe. Jedina veza s domovinom bila je lutrija koju jednom mjesečno uplaćuje. Kada nakon 13 godina boravka u domu sestra osvojila na francuskoj lutriji 10 tisuća franaka, sestre i seljane odlučila je počastiti prvom francuskom raskošnom večerom, u čast stogodišnjice pastorova rođenja. Pastorove kćeri prvotno su bile protiv bilo kakve raskoši koja bi Babette bacila u trošak i narušila njihovu strogo njegovanu askezu, no na koncu joj odlučiše uslišiti molbu. Jela koja je Babett pripremila seljanima postigla su među gostima nešto neobjašnjivo, kroz hranu kao da je djelovalo nešto što je izmijenilo atmosferu i uobičajeno ponašanje i osjećanje seljana. Večer je bila puna blagosti, uživanja, prijateljstva i neke posebne svjetlosti. Zavađeni su se izmirili, a inače strogi i suzdržani seljani su se zagrlili i zapjevali. Kada je nekoliko dana prije čudesne večere iz Francuske brodom stigao sanduk s kornjačom od koje je Babett pripremila juhu, pobožne sestre pomislile su  da su u kuću pripustile predstavnicu zlih sila,  vješticu, no zavjetovale su se da će uz božju pomoć, ipak nekako tu večer izdržati i dostojanstveno odraditi. Nakon večere bile su očarane i zadovoljne.

Iako se može činiti da je Babettina gozba parabola koja suprotstavlja dva principa, princip strastvenog življenja u kojima je čulima dopušteno da uspostave otvoren odnos sa samim životom, a time i sa drugima, te drugi princip koji zastupa radikalnu askezu i suzdržavanje od svjetovnih užitaka, čime nužno vodi u zatvaranje, strah od drugog i skučenost i izolaciju,  ipak je poruka negdje onkraj ove dvije dualnosti. Spisateljica se ne postavlja kao sudac, već kao promatračica puna empatije za sve životne izbore kao i njihove posljedice. Milost se spustila na pobožne i zavađene seljane dok su uživali u francuskim jelima koje je za njih spravila Babette. Moguće tumačenje ovog romana, koji će naravno svatko doživjeti na svoj način, jest da se doživljaj božanskog događa u momentu otvorena duha koji je u stanju prigrliti darove života, dok kroz zatvorena vrata ne može ući nitko, pa čak niti dragi bog.

Pripovijest Babettina gozba nema klasičan, majstorski završetak. Umjesto efektivne poante autorica cijeli slučaj Berlevåga vraća na početak, jer župljani ne shvaćaju poruku da Kraljevstvo božje nije zemljopisna tvorevina u koju će dospjeti nakon samonametnutog isposništva za darove života, nego naročita povezanost između svakog od njih i Boga

– u pogovoru knjige napisala je Irena Lukšić.