Zašto je slavni francuski antropolog Claude Lévi-Strauss  zatajio značenje svoje supruge Dine u zajedničkom radu i spomenuto je tek usput, u jednoj knjizi, iako su bili zajedno u istraživačkim ekspedicijama u Južnoj Americi? Možemo li zamisliti da je tako veliki um kao što je bio doajen strukturalističke antropologije moralno „zglajzao“ i prešutio stručni, suradnički i emotivni udio svoje supruge? Ovo je tek jedno od mnogih pitanja koja otvaraju eseji spisateljice i etnologinje Renate Jambrešić Kirin, sabrani u knjizi Korice od kamfora (MeandarMedia, 2015.). Knjiga je dobila godišnju nagradu Hrvatskog P.E.N.-a „Višnja Machiedo“ za najbolje esejističko djelo 2015. godine.

Ovaj sam izbrušeni literarni biser čitala pažljivo, svaki esej više puta, bilježeći, polako, s dugim stankama. Knjigu sam u Splitu kupila ove godine, sa stanovitim zakašnjenjem (za dobre knjige nikad nije prekasno?), na Mediteranskom festivalu knjige, apsolutno vjerujući književnom ukusu prijateljice Nade, koja mi je tek usput dobacila, „uzmi ovo, moglo bi ti se svidjeti“. I pogodila je.

Knjiga sadrži 74 eseja kroz sedam poglavlja: “Nebeski vitezovi”, “Apsolutne drugarice”, “Korice od kamfora”, “Dom i svijet“, “Stadium i otium”, “Svijet sitnih bića” i “Nekulturne biljke”.

Svaki od eseja faktografski je premrežen poznatim i nepoznatim detaljima iz intimnog, javnog i stvaralačkog života hrvatskih i europskih umjetnica i umjetnika, pisaca i zaboravljenih važnih žena naše povijesti. Na posve nov način ispričani su detalji hrvatske i europske povijesti, a nije izostavljen niti život biljaka (!) uz kreativno vezivanje fito-svemira s onim društvenim.

Zbirku otvara esej „Rovovski vrtovi“, temom iz Prvog svjetskog rata: tisuće vojnika živote su  izgubili ratujući i čekajući protivnike ukopani u rovovima. Od zemljane depresije vojnici su  pokušavali pobjeći svaki na svoj način. Nijemci su, primjerice, u rovovima kod flandrijskog grada Iepera sadili cvijeće, rododrentrone i đurđice. Danas je Nizozemska najveća svjetska izvoznica cvijeća, sobnog i grobnog bila. Možda bi to mogla biti posljedica ratne tjeskobe i načina na koji su vojnici prkosili ratu, smrti, boli i propadanju- cvijećem!

Dok bismo prvo poglavlje mogli okarakterizirati kao antiratno, drugo, naslovljeno „Apsolutne drugarice“, obuhvaća eseje s temom ženske povijesti i značenja hrabrih i nedovoljno poštovanih žena, umjetnica i sufražetkinja. Saznajemo zašto su spisateljicu Anđelku Martić kao djevojčicu na poslu u knjižari zvali „roba“, unizujući je i svodeći na bezimeno biće, na funkcionalni objekt koji prenosi proizvode. Saznajemo i zašto je kritika pokopala dramu Marije Jurić Zagorke „Eva Gupčeva“, kako je proizvodnju korzeta koji su stoljećima sputavali žensko tijelo (izobličujući ga do razine koja predstavlja zdravstveni problem, recimo otežano disanje) u istim tvornicama zamijenila proizvodnja protetskih pomagala za preživjele veterane Prvog svjetskog rata. I na koncu, tko su „apsolutne drugarice“? Obrazovane žene, partijke, koje su upogonili ruski socijaldemokrati za administrativne poslove. „Apsolutne drugarice“ pisale su nevidljivom tintom dopisujući se konspirativno s vođama u ilegali. Zahvaljujući njima, povijesti u amanet ostao je niz svjedočanstava vremena, a da „apsolutne drugarice“ za to nisu pobrale nikakve zasluge. Nevidljive rukopise dovoljno je premazati posebnom emulzijom da bi postali vidljivi. Prva je „apsolutna drugarica“ bila novinarka Iskre, Elena Stasova.

Treće je poglavlje posvećeno piscima i filozofima. Raspleteni su  momenti biografija velikih domaćih i europskih pisaca, Miroslava Krleže, Ive Andrića, Kafke, Victora Segalena, Waltera Benjamina…Poetski naslov Korice od kamfora knjiga je dobila prema eseju o knjizi „Stele“ francuskog pjesnika, liječnika i etnografa Victora Segalena. Segalenove „Stele“ u kamfornim koricama bile su vlasništvu njemačkog marksističkog filozofa Waltera Benjamina. Kamforne „Stele“ od Benjamina je uporno za sebe htjela njegova ljubav, latvijska glumica Asja Lacis. Benjamin se od knjige teško odvajao, a  Asja je bila uporna…

Jedan od dražih mi eseja nosi naslov „Obrtnice i prosvjednice“ iz pretposljednjeg poglavlja „Svijet sitnih bića“. Autorica se prisjeća kako je posjetila muzej u Rotterdamu i ostala očarana slikom „Šarlatan“ slikara Gerarda Doua iz 1652. godine. Na slici je natiskana čitava plejada  likova, no esej ne govori o nadriliječniku-šarlatanu, već o ženi koja jednom rukom peče meso, a drugom briše stražnjicu svojem djetetu. Esej podsjeća na žene koje su stoljećima bile sapete obavljanjem kućanskih poslova i majčinstvom kao jedinim životnim usudom, tražeći svaku priliku da dođu u javnu sferu što im je omogućio tek proces industrijalizacije u ranom kapitalizmu (iako je zbog loših uvjeta rada i broja radnih sati tadašnji izlazak u javnu sferu značio samo novu vrstu zatočeništva). Danas je udio žena u sferi rada 50%, no žene drže samo 1% svjetskog bogatstva. I dalje jednom rukom brišu djetetovu stražnjicu, a drugom pišu po tipkovnici, što bi značilo da se malo toga promijenilo u odnosu na Flandriju 16. stoljeća. Ženski multitasking kao i mogućnost prilagodbe na ruku idu poslodavcima, dok borba za neovisnost i ravnopravnu raspodjelu prihoda ostaje nezavršena.

Prepričati sve eseje iz Korica od kamfora ne bi imalo smisla u ovoj bilješki  koja je tek svjedočanstvo osobnog oduševljenja. U ovoj knjizi, intelektualnoj škrinjici, autorica iskazuje svoje znanstveno i  spisateljsko  umijeće, prenoseći na čitatelje vlastitu znatiželju koja kao blagi vrtlog uvodi i nadahnjuje na daljnje istraživanje. Riječ je o literarnoj esejistici, finom tkanju intimne i kolektivne povijesti koje slavi umjetnost, vraća dostojanstvo zaboravljenim ženama, naglašava besmisao rata i progovara o prešućenom. Tek ponegdje, autorica nenametljivo otkriva i neki autobiografski detalj kao što je onaj o posjetu svojoj kazivačici u Istri, o atenskom festivalu poezije uz poljskog pjesnika Adama Zagajewskog, razgovor s dubrovačkom ženom uz nešpule ili o zelenom konjicu koji joj je doskočio na bilježnicu. Svoj svjetonazor humanistkinje ispisuje neskriveno i britko,  uz snažan zagovor slobode i pohvalu dobrote.

Da bi barem neke „apsolutne drugarice“ i sve nevidljive žene svijeta postale vidljive, potrebna je specijalna emulzija u formuli ovakvih eseja, ukoričenih u Korice od kamfora.  

 

*Renata Jambrešić Kirin – djelatnica je Instituta za etnologiju i folkloristiku i suradnica Centra za ženske studije u Zagrebu. Radove na teme ženske ratne književnosti, diskursa svjedočenja, socijalističke kulture pamćenja i rodne povijesti u Hrvatskoj objavljivala je u hrvatskim i međunarodnim znanstvenim časopisima. Kritike, eseje i kratke proze objavljivala je u časopisima Quorum, Riječi, Treća, Tema, Forum i Književna republika, te na Trećem programu Hrvatskog radija. Autorica je knjige Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja (2008) i kourednica mnogih zbornika radova. U Koricama od kamfora (1915) kritizira današnje društvo, miješa žanrove i funkcionalne stilove.

(bilješka o autorici preuzeta s web stranice www.meandarmedia.hr)