Naša žena (Hena.com, 2017.) nova je zbirka priča spisateljice, defektologinje i storytellerice Tanje Mravak rodom iz Sinja, nastanjene u Splitu gdje radi u Centru za autizam. Mravak je poznata kao „kraljica“ Pričigina, splitske manifestacije na kojoj svojim pričama i načinom pričanja već godinama briljira i istinski osvaja i nasmijava publiku. Ovog sam proljeća u svibnju Tanju Mravak prvi put čula na zagrebačkom Book Festu, i njezino pričanje zaista zadivljuje lakoćom, fluidnošću i humorom. Mravak je naprosto čarobnica naracije. U Bolu je ove godine gostovala na festivalu kulture Imena, a lani je u rujnu sudjelovala u predstavljanju knjige Slučaj plaža Ivice Jakšića Čokrića Pukota pred kafićem Marinero. Dakle, Tanja Mravak dobro je znana bolskoj publici.
Od prethodne zbirke priča ove autorice Moramo razgovarati prošlo je osam godina. U međuvremenu autorica je radila svoj redovan posao, pisala kolumne za jednu dnevnu novinu, pričala priče, brusila nove priče iz Naše žene koje je vrijedilo čekati…i živjela, upijala, gledala, promatrala, propitivala, jer ne može se pisati bez da se živi, osjeća, spoznaje.
Tko je naša žena? Supruga, ljubavnica, udovica, učenica koja očijuka s profesorom, fotografkinja iz provincije koja u gradu živi kao solerica, bankarica na visokoj funkciji, šparna i zapuštena majka i domaćica, mlada školovana žena izgubljena u igrama provincijskih moćnika, ničija žena koja nema muža i živi kako hoće, žena koja gradelaje …Sve su to uloge naših žena koje nam autorica predstavlja u svojoj novoj zbirci koju čini 11 različitih priča.
U prvoj priči „Trešnja“ udovica gospođa Marija na zgrožavanje jedne od dviju odraslih kćeri odlučuje se na novu vezu s muškarcem koji nije iz „naših“ (dalmatinskih) krajeva, te daje sebi novu šansu s gospodinom Fulirom kako ga kćeri posprdno zovu jer je to čovjek drugačijih manira i navika nego što je bio njihov pokojni ćaća. Nekoliko tema se otvara u ovoj priči: ima li žena pravo na novu ljubav nakon smrti supruga, mogu li se djeca odlijepiti od mita o ocu i dati majci priliku da opet bude sretna, mogu li kćeri razumjeti majku koja mijenja navike i kućne običaje ne bi li opstalo njezino novo partnerstvo…
Priča „Naša žena“, po kojoj je i naslovljena cijela zbirka, govori o ljubavničkom odnosu bankarice i prosječnog tipa Mirka Bunje koji se preporodio zahvaljujući erotskoj energiji i duhu svoje maštovite i drugačije ljubavnice koja je sušta suprotnost njegovoj dobroj i štedljivoj supruzi s kojom je život savršeno (dosadno) organiziran. Ljubavnici je susret jednom tjedno, uz seks i razgovor, sasvim dovoljna doza ljubavnog života; ne mora prati čarape i gaće, peglati košulje, kuhati ručkove, čistiti, brinuti za svog čovika. A nije da nešto pati zbog svoje pozicije jer navodno nije zaljubljena. Mirkovu suprugu u svojim dijalozima nazivaju naša žena. Sastaju se na „majčin dan“, jer Mirko dolazi ljubavnici jednom tjedno, nakon što posjeti majku. Kada ljubavnica neočekivano završi kod Mirka jer je žena na selu, polako upoznaje i svijet naše žene – supruge: nailazi na istrošenu olovku za oči, pohabani grudnjak…i zaključuje kako naša žena – supruga ne brine dovoljno o sebi, te sebi daje premalo radi održivosti ekonomije obitelji. Počinje joj posredno, preko Mirka slati bonove za kupovinu kozmetike, ubacujući mu bonove potajice u džep… Priča prati ljubavnike iz susreta u susret, a uhodanu avanturu na kraju priče remeti saznanje da naša žena-supruga obolijeva od ozbiljne bolesti. Kraj priče je otvoren, ne znamo kako se raspleo trokut, je li naša žena ozdravila, je li se ljubavnica isključila iz trokuta, ili je rasplet sasvim drugačiji.
U ovom kratkom prikazu ne bi imalo smisla prepričati baš svaku priču, ovo je tek teaser za čitanje. Tanja Mravak svoje likove gradi i otkriva kroz dijaloge, kroz male geste svakodnevice, uz beskrajno puno simpatičnih, premda ponekad pomalo klišeiziranih motiva Dalmacije i predodžbi o mentalitetu ljudi koji žive u malim sredinama.
Neizbježno je prepoznavanje u njezinim pričama. Sve mi ili svi mi smo u nekom od aspekata autoričinih likova „naše žene“, uzgojene iz korijena (ili korova) patrijarhata. Neke od nas žele ga počupati i zamijeniti nekim drugim korijenom, što je prilično teška, ako ne i nemoguća rabota. No, Mravak svojim pričama ne sugerira nikakvu revolucionarnu pobunu. Patrijarhatu nipošto ne pljeska, no niti ne poziva na njegovu potpunu dekonstrukciju. Rekla bih da je za svoje protagonistkinje izabrala put malih koraka. Sve su se naše žene usudile barem malo iskoračiti izvan kutije, naći neki svoj put, istražiti plesni korak u neutabanom smjeru, sve u sinergiji humora, topline i hrabrosti. Malo ide, malo ne ide, korak naprijed, korak natrag, al ipak se kreće!
Zadnji komentari