Sva hrvatska blata, svu tjeskobu seoske surovosti, svu neimaštinu, zadrtost i sva siromaštva duha iz atmosfera „mrduša donjih“, „prosjaka i sinova“ i „registratura“ uspjela je spisateljica Julijana Adamović ugraditi u svoj roman prvijenac Divlje guske (Hena.com, 2018.).

Teme o mračnom djetinjstvu natopljenom strahom i zlostavljanjem u kakvom izmještenom neimenovanom selu u kojem je vrijeme stalo i u kojem prednjači duhovna bijeda i psihološka nedovršenost likova, nisu mi najomiljenije, no Adamovićkine Divlje guske valja čitati. Riječ je o izvanrednom djelu domaće proze po inovativnom načinu pripovijedanja, poetičnosti i začudnosti, bez trunke patetike.

Fabula je ispričana u „mi“ formi, kroz neobično očište dviju djevojčica, koje stravu djetinjstva proživljavaju zajedno, 70-tih godina, vjerojatno negdje u Bačkoj.

Otac i majka u lošem su odnosu, opterećeni težinom egzistencije i preživljavanja. Otac ima oporu narav, ispade bijesa, bolestan je i tuče majku, ogrezao je u destrukciju i alkohol. Sretan je samo u lovu i dok sluša tranzistor. Nepredvidljivi su njegovi prijelazi iz rijetko sretnog u češće ljutito raspoloženje. Majka je nesretna u braku, ogorčena na životne okolnosti, loše se nosi s obavezama, ljuta je na djevojčice koje piške u krevet, a najveći je problem odnos s Babom, muževom majkom, odnosno tetkom koja ga je uzela u skrb nakon smrti majke dok je bio beba.

Svi odnosi obiluju uvredama, omalovažavanjem, a raspoloženje koje vlada izuzetno je mračno i neprijateljsko, gotovo apokaliptično. Djevojčice stalno traže načine da prežive obiteljski horor. Svađe oca i majke kao i majke i Babe zbunjuju ih jer ne znaju koga se smije, a koga ne smije voljeti, što će i kada koga naljutiti. Za djevojčice izvor radosti predstavlja druženje s  Babom, no razapete su između majke i Babe koje se mrze.

Baba je za razliku od slabe i emotivno raspadnute majke simbol snažne, zemljane, ukopane ženske figure. Kad borave kod Babe, djevojčice ne piške u krevet, Baba se zna dobro pobrinuti. No, Babina ljubav prema djevojčicama ne može izbrisati mračna obilježja njezinog karaktera kao što su otrovni jezik, isključivost i verbalna okrutnost.

Ženska netrpeljivosti kulminira kada majka vrijeđa Babu da je „jalova“ ubadajući je na bolno mjesto neostvarenog majčinstva. Jedini moment ženske solidarnosti je kada majka pomaže zlostavljanoj prijateljici Dreni i pruža joj utočište od nasilnog muža, iako i sama proživljava nasilje. Malo tu itko ikoga voli, gdje god probije zraka ljubavi, odmah se pojavi tamna strana kako bi se zlo održalo i prevagnulo nad dobrim.

Djevojčice od ludila spašava djetinja nevinost i snaga mašte, pomaže im guska, igračka od krep papira kao spasonosni i ritualni objekt bijega, igre i imaginacije. Gusku im nitko ne može ukrasti jer su igra i mašta jedino sigurno mjesto u močvari jeze kojom su okružene.

Pripovjedačko „mi“ zapravo je jednina nadograđena izmišljenim likom, sestrom blizankom kao sigurnosnom mrežom koja pomaže djevojčici/djevojčicama da preživi/prežive sve što se oko nje/njih događa. Množina je posljedica rasapa lika djeteta uzrokovanog strahom i sveprisutnim nasiljem. Tko ne bi piškio u krevet uz toliko traumatskog iskustva? Tko ne bi postao „mi“, pojačana i izmaštana verzija sebe koja treba družicu, ta lakše je patiti u društvu.

Djevojčice kao da su pandan liku dječaka Perici iz Kovačićevog romana U registraturi. Perica nije pripadao svijetu ni okolini u kojem se našao i odrastao. Bio je previše nevin, krhak, čist, oslobođen zlobe, zato je smrću otišao u vedrije prostore, jer za tankoćutno dijete smrt je vedrija od života prožetog strahom i nasiljem.

Druga baka, majčina majka, otišla je nepismena raditi u Njemačku nakon što je poplava uništila kuću i svojeg muža deda Paliku ostavila da se „jednom u životu pobrine za sebe“. Kada se u penziji vratila u selo, njezin muž deda Palika koji je od svega najviše volio čitanje umro je. Sa zadovoljstvom je spalila njegove „Politikine zabavnike“, gledajući podbočena na vilama kako gore časopisi. Vile i zamjeranja pobijedili su slova i literaturu. Gnjev i stare ljutnje koje žene uzgajaju iz generacije u generaciju, zatrle su mogućnosti bilo kakve promjene i napretka. Djevojčice su ostale bez časopisa.

„Zavidne smo. On je velik, a mi male. On može svuda, a nas dvije nigdje. I kad prođe ova kazna, svijet nam neće narasti ni za pola ulice, a po starima ćemo i dalje hodati u strahu. Noge ćemo lomiti žureći i osvrćući se oko sebe. Ostajat će nam cipele u blatu.“, pomišljaju djevojčice slušajući čovjeka s televizije. Svjesne su beznađa u kojem se nalaze, strahujući da nikada neće izaći iz blata.

Osim prikaza psihičke propasti svih likova (nitko se nije izvukao), kao i transgeneracijske destrukcije (uvijek netko nekog izdaje, mrzi, odbacuje, vrijeđa), provlači se i tema odnosa prema drugom i tema nacionalne netrpeljivosti (razlike švapskih i šokačkih kuća, omalovažavanje Bosanaca, pitanje tko je na čijoj strani bio u Drugom svjetskom ratu, koje je pismo pravo pismo).

Roman je ispisan raskošnim jezikom, s dosljednim korištenjem dijalektizama Slavonije. Tama i drama djetinjstva u malim sredinama posljednjih su godina česta tema u hrvatskoj suvremenoj književnosti;  njome se bavi roman Sjećanje šume Damira Karakaša, roman Črna mati zemla Kristijana Novaka, kao i zbirka pjesama Početne koordinate pjesnikinje Monike Herceg nagrađene Goranom za mlade pjesnike 2017. godine.

Julijani Adamović valja čestitati na odlično napisanom romanu. Ova je autorica već objavila tri zbirke priča, kao i roman  i zbirku priča za djecu te knjigu poezije. Za zbirku priča Kako su nas ukrali Ciganima (2008.) dobila je nagradu Kiklop za debitantsko djelo.

Moglo bi kod Julijane Adamović još biti književnih nagrada. Divlje guske upravo su ušle polufinale T- portalove književne nagrade koja će biti dodijeljena autoru ili autorici najboljeg romana izdanog u Hrvatskoj tijekom 2018. godine. Poželimo im sreću i veliku čitanost.