Svijet je gusto napučen nemogućim i nevidljivim ljubavima, začudnim kombinacijama sretno-nesretnih ljubavnika sapletenih jedno o drugo. Tako nemogući i sapleteni, u visokom naponu čežnje, ljepote i neizbježne težine, za sobom mogu ostaviti trag. Ako su imali sreću, taj će trag netko rasvijetliti i smjestiti u dobru literaturu. Ili će netko  jednostavno izmisliti njihovu priču i udahnuti joj život dovoljno snažan da će se u toj priči prepoznati svi koji žive slične nemoguće ljubavne situacije: tajnovite, duboke, bolne, jedinstvene. Da, nadasve jedinstvene. Jedine.

Ljubav između mladog muškarca koji je tek napustio period dječaštva i postao mladić, i sredovječne žene, jedna je od klasičnih kombinacija iz ponude nemogućih ljubavi. Bilo bi tako jednostavno da su protagonisti jedinstvene priče u kojoj mladić doživljava ljubavno –ljubavničku inicijaciju, a sredovječna gospođa obnavlja zanemareni kontakt s vlastitim feminilnim, uvijek recimo Benjamin Braddock i Mrs. Robinson. Bila bi to kratka avantura uz sretan rasplet  u kojoj bi se svi na koncu pokorno vratili na svoja mjesta, u okvire društvenog morala i tamo gdje generacijski pripadaju,  kako je to na koncu bilo u ljubavnoj komediji „Diplomac“, filmu Michaela Nicholsa, snimljenom po romanu Charlesa Webba. O, kada bi bilo tako lako, i tako smiješno!

Nemoguće kombinacije s tračnica ljubavne komedije često skreću u ponor bez povratka, u kojem ljubavnici na koncu postaju tragični likovi, emocionalno oštećeni osamljenici, sa smanjenim, ako ne i uništenim kapacitetom za ljubav.

Ostavimo li po strani uvrnute dijaloge natopljene engleskim humorom i vrckavi način propovijedanja, malo je toga komičnog u sadržaju Jedine priče, romana Juliana Barnesa, engleskog romanopisca, književnog kritičara  i leksikografa koji je za svoj roman Osjećaj kraja ovjenčan uglednom književnom nagradom The Man Booker Prize.

Roman Jedina priča trinaesti je roman Juliana Barnesa iz 2018. godine Kod nas ga je objavila nakladnička kuća Opus Gradna, u prijevodu Igora Buljana. Ako bi karakter Jedine priče trebalo opisati u samo nekoliko riječi, bio bi to ljubavni roman – samo na prvi i površan pogled! A zapravo, bio bi roman o spoznavanju i zrenju individue kroz tragičnost ljubavi, roman o utjecaju protoka vremena na naša sjećanja, roman o hrabrosti, roman atmosfere koja se mijenja kao što se sunčani proljetni dan neočekivano pretvara u oluju svih oluja.

Glavni lik, pripovjedač, muškarac Paul Casey u svojim starijim godinama sjeća se svoje najvažnije životne priče, one o ljubavnoj vezi koju je kao 19-godišnjak započeo s 48-godišnjom Susan koju je upoznao u teniskom klubu. U strahu da će se predati dokolici i besmislenom traćenju vremena, ali i u nadi da će sresti neku prikladnu djevojku za finu vezu, možda i za brak, Paula roditelji nagovaraju da se upiše u teniski klub. Radnja se zbiva u gradiću londonskog predgrađa, među pripadnicima engleske srednje klase 60-tih godina prošlog stoljeća. Paul u teniskom klubu umjesto kakve učtive vršnjakinje sreće Susan Macleod,  neobuzdanu ženu slobodne duše, zatočenu u nesretnom braku s despotom Gordonom Macleodom kojeg Susan podrugljivo zove „Gospodin Slonovske Gaće“. Susan i Paul postaju ljubavnici, i na koncu Susan odlazi od kuće i započinje život s Paulom tijekom njegova studija.

Strukturno, roman čine tri odvojena dijela: prvi dio otvara prpošnu priču o zaljubljenosti koja se produbljuje u ljubav, drugi dio donosi tragiku odnosa dvoje ljubavnika u kojem je u središtu Susan i njezino autodestruktivno potonuće u alkoholizam, kao i njezina psihološka i  moralna dezintegracija, dok je treći dio poput smiraja u kojem glavni lik, pripovjedač s odmakom analizira i sjeća se, uz introspektivno raščišćavanje samog sa sobom.

Jedina priča roman je jake atmosfere. Kao što se u prvom dijelu sve čini lepršavo, lagano, zadivljujuće hrabro, jer Paul i Susan prkose društvenim normama i upuštaju se u svoju ljubavnu priču za inat cijelom „uređenom svijetu“, atmosfera se u drugom dijelu mijenja.

Za odluku da svoju ljubavničku avanturu pretvore u vezu, te odsele zajedno, Paul i Susan platili su visoku cijenu. Prvi, naočigled nevažan čin je što bivaju izbačeni iz teniskog kluba u kojem su se i upoznali. Preljubnicu i drznika valjalo je kazniti! Prema riječima Susanine kćeri Marthe, Paul je bio „fićfirić koji bestidno živi s preljubnicom dvostruko starijom od njega“. Taj formalni čin izbacivanja iz teniskog kluba tek je početak kraja, te početak urušavanja storije dvoje ljubavnika čiji se leptirasti balon senzualnosti raspada i pada u blato.

„Tijekom života vidio sam prijatelje kako ne uspijevaju prekinuti brakove, ne uspijevaju nastaviti avanture, katkad ih čak ne uspijevaju ni započeti, sve zbog tog istog navedenog razloga. Jednostavno nije praktično, kažu umorno. „

Susan i Paul nisu bili praktični. Išli su za ljubavlju. Kako se hrabrost slijeđenja ljubavi pretvorila u mučnu agoniju, postupno otkriva drugi dio romana. Dok se u prvom dijelu stječe dojam da je Susanin suprug samo pretili odsutni zanesenjak koji voli uređivati vrt i nije ga briga što u svoje slobodno vrijeme i s kim radi njegova supruga, u drugom postaje jasno da je „Gospodin Slonovske Gaće“ ozbiljni nasilnik koji uz povremene batine Susan i suptilno zlostavlja, gađajući u najranjiviji dio njezine ženstvenosti: zanemario ju je kao ženu, uskraćivao seks i intimnost, a ruka bi mu bez problema poletjela prema Susan nakon „čašice više“.

„Muškarac udari ženu; muž udari suprugu, pijanac udari trijeznu bračnu družicu. Nije bilo obrane i nije bilo mogućih olakotnih okolnosti. Činjenica da to nikad neće doći do suda, da engleska srednja klasa ima tisuće načina za izbjegavanje istine…(…)“

Jedina priča u svojem je podkontekstu i snažna kritika društva, tj. licemjerne engleske srednje klase koja živi u okoštalim formama, u kojoj je i danas važno da kosturi ne izlaze iz ormara, da se svaka obitelj „nesretna na svoj način“ ipak doima funkcionalnom i sretnom, ili kako to opisuje stara hrvatska izreka – „izvana gladac, iznutra jadac“.

Nakon napuštanja bračnog gnijezda, u kojem ona i suprug spavaju  različitim sobama, Susan i sama postaje ozbiljna ovisnica o alkoholu, proživljavajući sve posljedice koje alkoholizam donosi: loše fizičko stanje, okruženost bocama, povraćanje, destruktivnu komunikaciju, gubitak samopoštovanja, neprestano izlaganje opasnosti u vožnji, i na koncu, žrtvovanje ljubavi s Paulom- žrtvovanjem jedinog što je imala nakon odlaska iz obiteljske kuće.

Paul nakon dvanaest godina veze više nije  mogao izdržati Susanino „lokanje“ te ju je, kao neizlječivog pacijenta, doslovno vratio na brigu kćeri Marthi. Nakon bezbroj mučnih scena, ljubav nije izdržala. Susan je u njihov odnos donijela povrede iz svojega braka, pritisak nerazriješene obiteljske situacije i pritisak svojeg izbora. Paul je umjesto bezbrižnog ganjanja cura svoje dobi čime se bave mladići u ranim dvadesetima, vrijeme provodio s ovisnicom o alkoholu i polako se od ljubavnika pretvarao u skrbnika i bolničara.

Rasvjetljavanje odnosa Susan i njezinog supruga Gordona poništava svaku pomisao da bi se Susan kao lik moglo proglasiti nepromišljenom i nezrelom preljubnicom. Moment u kojem u Jedinu priču ulazi naknadno razotkriveno bračno nasilje možda je i najmračniji dio romana. Ljubav s 30 godina mlađim muškarcem nije razriješila teret potisnut u Susaninom nesvjesnom, već je taj teret postao dominantan, pobjedonosno nanoseći bol i Susan i Paulu, te donoseći krah njihove ljubavne priče.

O Jedinoj priči Barnes pripovijeda pitkim, jednostavnim jezikom. Pripovijedanje samih događaja neprestano obogaćuje autorefleksivnim promišljanjima esejističkog karaktera, koja katkad mogu stajati sama za sebe, istrgnuti iz cjeline romana, kao hibridni misaoni otoci na tragu aforizama iz psihološke literature. Jedina priča Ima odlike postmodernog romana jer  „nepouzdani“ pripovjedač vješto izmjenjuje pripovjedna lica, te priču priča iz „ja“, a potom se preobražava u drugo i treće lice.

Kroz Jedinu priču Barnes nas kao čitatelje ujedno  pita „a koja je vaša priča, koja je najsnažnija priča koja je oblikovala vaš život“? Možda ta priča uopće nije ljubavna, no zasigurno je potresna i uzrokovala je tsunami čiji su valovi preokrenuli naš svijet i u temelju ga oblikovali (sagradili ili uništili?).

Jednom takvom šašavom i provokativnom izjavom Barnes i započinje roman: „Biste li radije voljeli više i patili više ili voljeli manje i patili manje? Mislim da je to, na koncu, jedino pravo pitanje.“

Proizlazi da pitanje svih pitanja nije ljubavno (iako se može ticati ljubavi), već: koliko životnog rizika smo spremni podnijeti? Jer nema jamstva hoće li upuštanje u jedinu priču donijeti benefite ili propast, niti u kojem će smjeru otići naš život. Na koncu, Jedina priča je roman o neizvjesnosti i nesigurnosti samog življenja. Čovjek nikada ne može znati kuda ga vode njegovi izbori.