Senko Karuza (1957) znan je kao pisac kratkih priča, kolumnist, razbarušeni kuhar i gastro mag iz viške uvale Molo Trovna.
U književnosti se javio 1997. godine knjigom priča Busbuskalai, potom su uslijedile knjige Ima li života prije smrti (2005), Tri krokodila (s B.Čegecom i M. Mićanovićem, 2005), Vodič po otoku (2005), Teško mi je reći (sabrane priče, 2007), Kamara obscura (2010), Prsa u prsa (2016) i Fotografije kraja (2018). Ovih je dana objavljena njegova nova knjiga Nestajanje (MeandarMedia, 2020) kojom se po prvi put javlja i kao pjesnik.
Karuza je kao pisac do sada bio etablirani kratkopričaš, a kako se „prebacio“ na poeziju, valjalo bi ga pitati u nekom intervjuu za koji bi nova knjiga bila svakako dobar povod.
Govoreći o kontekstu otočke književnosti, nedavno je pisac i profesor književnosti Zoran Ferić na predstavljanju romana Slani mrak autorice Lore Tomaš spominjao kao klasike žanra Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka, dok je kao suvremenike istaknuo Renata Baretića (roman Osmi povjerenik), Andrianu Škunca kao pjesnikinju (poetika otoka) i Senka Karuzu kao autora kratkih priča.
Knjiga Nestajanje (ur. Miroslav Mićanović) donosi 75 pjesama, s temama svakodnevnih pokušaja preživljavanja spoznatog – razigrani su to i melankolični stihovi o osamljenosti, prirodi, ljubavnim peripetijama i smirenjima kojima se lirski subjekt na jedan usporen način raskopčava najdublje kada govori o vlastitim slabim mjestima (u pjesmi „Dnevnik“: Napisao sam mnogo dnevnika u svome životu./Mnoge sam spalio uglavnom pijan i bijesan i jadan / Jer ništa u njima nije se poklapalo sa istinom).
Za naslov ovog malog prikaza izabrala sam naslov i prvih stih pjesme „Ne pitaj me više ništa“ jer onako kako je čitam u prvom naletu (a sigurno će biti još povrataka tekstu) knjiga Nestajanje raskriva čovjeka koji se pomalo umorio od suvišnih borbi, koji stremi osami i tišini, ne da bi pobjegao već akumulirao i posložio svoja iskustva. Riječ je o jezično bogatoj i uzbudljivoj knjizi koja čitatelja emocionalno aktivira, pokojim neočekivanim vulgarizmom nasmijava, a prepoznatljivim mjestima kao što su stihovi i aluzije na stihove muzičkih šlagera („odlazim, odlazim, odlazim“, „na osami blizu mora“, „uništiš sve što dotakneš“, „malta, malta“…) dodatno privodi u relaciju bliskosti.
Kako je u književnosti Senka Karuze otok do sada bio konstanta i činio neku vrstu tematske armature, njegovo smo pjesničko pojavljivanje i objavljivanje iskoristili kako bismo pokušali oživjeti rubriku ČA ČITAT na našem otočkom portalu bolinfo.roni.hr.
Donosimo pet pjesama Senka Karuze iz nove knjige Nestajanje:
JEDAN PROSJEČAN DAN
Moja žena i ja baš smo se svađali i razbijali po kući.
Bila je to jedna klasična situacija.
Djeca su plakala i čekala da to prođe.
Trajalo je malo duže, jer mi se činilo da ću joj ovaj put objasniti neke stvari.
U tom trenutku ušao je svemirac.
Mahnuo sam mu da čeka dok ne završim svoju priču.
Stvorio se kod moje žene i počeo je istezati van.
Bili su na vratima i bilo je očito da je želi ugurati u svoj brod.
Odalamio sam ga šakom u glavu i izgulio mu antenu.
Samo je izdahnuo i prolio se po podu, trebali ste to vidjeti.
Ubojico, vikala je moja žena, ubio si čovjeka.
Iščupala mi je antenu iz ruke i pokušala je negdje vratiti –
Ali to čudo više nije imalo glave.
Eto, takav si ti kaže ona u suzama.
Uništiš sve što dotakneš.
NE PITAJ ME VIŠE NIŠTA
Ne pitaj me više ništa jer ja već putujem s ovoga svijeta
Na neku livadu gdje je stol drugačije postavljen
I nije me više briga postoji li to mjesto ili ga ja moram stvoriti
Važno je da odlazim, odlazim, odlazim
S mjesta nesreće koja traje li traje.
Ja odlazim, odlazim, odlazim
Ovoga puta zaista odlazim
Odlazim
Bez riječi.
Odlazim.
GOSPODO
Nisam ja za permakulturu, ne podnosim ljude
A kamoli biljke koje mi se ne sviđaju, a stoje
Baš na putu kojim bih krenuo.
Takav sam:
Borac, živčan i agresivan, nije lako sa mnom.
Kad vidim neko stablo kako stoji negdje bez veze
Uzmem sjekiru i udri. Mnogo sam mirniji među ljudima.
Znam da ih nerviram.
Takav sam.
Naslonjen na sjekiru kao na oca i majku.
JUGO
Velika je greška pisati o jugu dok traje
Riječi bi se mogle slijepiti od vlage ili nervoze
Neke bi mogle sasvim nestati i nikada više
Nigdje
Nikom se ne prikazati. Zato je šutnja najbolji zakon
Koji vrijedi za vrijeme juga. Lako ćemo poslije
Na nju zaboraviti.
TIBETANSKE VJEŽBE MRTVIH
Otprilike, ovakva su to jutra
Bez umivanja ispred kreveta
Na tepihu od lažne prirode
Prvo se vrtim u smjeru kazaljke
Na satu, sa ispruženim kazaljkama
Okrenutim prema dolje
(kao da mogu letjeti)
I onda preostale četiri vježbe
Pet Tibetanskih Mudraca
Koji me toliko iznerviraju
Da poslije tog usiljenog pravilnog disanja
Ne brojim greške u psovkama
Svima koji su me na to nagovarali
I Tibetu na kojem ne živim
I koji ću kurac onda s tim
Glupim mirom koji me prožima
Takvom blagošću da bih slobodno
Mogao proglasiti smrt.
Zadnji komentari