Daj šapu!

Divno je vidjeti kako se sve više bolskih obitelji odlučuje svoju svakodnevicu obogatiti suživotom s psima. Tako, abecednim redom posloženi, Bolom poskakuju Amelo, Antra, Belina, Bela, Bigi, Bolo, Kassy, Chiara, nekoliko Dona, Fleka, Frea, Frida, Gina, Hera, Julka, Kaja, Kuli, Lou, Lucky, Luna, Mani, Mimi, Molly, Mopsi, Ozzy, Pablo, Paksi, Rex, nekoliko Rokija, Roxy, Sokol, Srećko, Suma, Šapa, Tobi, Vip i još tko zna koliko njih. Mali su i veliki, bijeli, crni, smeđi, šareni, mahom prelijepi!

Pas je sve ono što smo o njima čitali: prijatelj kojem ne trebaš objašnjavati ni svoju tugu, a ni svoju radost. On jednostavno ćuti koje je vrijeme ludosti, a koje je ono kad treba samo biti jastuk tvojoj od muke obamrloj ruci, amortizer trenutačnoj jadnosti. To će potvrditi svatko tko ima iskustvo suživota s psom.

Imati ljubimca, a osobito psa, znanstvena istraživanja uvjeravaju, blagotvorno djeluje na čovjekov život u svim njegovim fazama: od ranog djetinjstva do duboke starosti. A pas uživa u svojem sudioništvu, bilo mu ono služba u vidu „poslovnog odnosa“ – psi vodiči, tragači, terapeutski psi… – ili tek tapkanje za nama po kući i zaljubljeno buljenje iz kojeg možeš osjetiti pljuskanje bezbroj srdaca. Ako si spreman predati se, pas će ti omekšati tešku narav, umiriti nutarnje nemire, podići kakvoću života redovitim šetnjama kroz koje će ti, pak, razbistriti vidike ukoliko ranije nisi primjećivao bistrinu horizonta, rumenilo oblaka pri kraju dana, krugove koje kišne kapi šifrirano ispisuju na mirnoj površini mora. Osamljenika će pas nenametljivo približiti drugim ljudima jer jednostavno, ako imaš psa, ne možeš pobjeći od komunikacije s onima koji šeću u društvu svojih pasa. I tad, ukoliko si ikad i dvojio, potvrdi ti se predivno šarenilo ljudskih bića! Neki se šetači pasa i zaljube jedni u druge. Neki i poslove počnu sklapati tako što su se prethodno upoznavali raspitujući se o pasmini sušetačevog psa, prehrani, pa čak i o njegovoj stolici – UPS!!! Pazi gdje gaziš! Neeeeeee!!!!

I učas nestane sva romantika…

To što mi volimo svojeg psa, ne znači da ga voli i svaki naš sumještanin. I ne mora ga voljeti. Bilo bi nam drago kad bi, ali ne voli. Ne voli možda zato jer si nije dao priliku odabrati ono što smo mi odabrali. I na to ima svako moguće zamislivo pravo. A i ono nezamislivo. A voljet će ga još i manje kad mora voziti slalom među neuglednim i smrdljivim tragovima koje ostavljamo za našim psima. Ili ih naši psi ostavljaju vrludajući mjestom dok mi kuhamo, spavamo, fejsamo… Takvih je nemilih ostataka po Bolu, plažama, šetnici više nego… više nego… ma, više nego i markacija na planinarskim stazama!

Ljubav prema psu podrazumijeva i obavezu. I to ne samo prema psu već i prema zajednici u kojoj živimo.

A znate li da među našim sumještanima ima i onih koji se boje pasa koji hodaju bez vlasnika i njihovom je strahu potpuno svejedno je li pas velik kao autobus ili malešan poput upaljača od 4 kune? I takvi na to imaju sve pravo ovoga svijeta. Mi ga nemamo. Ne prema zasluzi već prema svjesno preuzetoj obavezi.