Dani u kojima ne radim sasvim su nam ugodni obrazac: onaj Rokijev jedva dočeka zibanje Velveta u mojoj šalici – znak da prozoring samo što nije otpočeo. Promatrači smo dnevnih kombinacija naših sumještana u jutarnjim žurbicama k ugodnom ili nedaoBog neugodnom, mjerači smo dužina koraka, slušači šuštanja vrećica, modulacijskih Dobrojutro!-va i izmaštači frekvencija srdaca.
U svem tom gemištu spolova, godina, frizura, štaka i štapova, potpetica i jelovnika zastupljenih u Konzumovim vrećicama, nepobjedivi prvak našeg prozoringa sve do ove jeseni bila su 2-3 stola pod Ložom i 1 njen volat sa smjenom 0600-2000. Nikad tiskana pretplata za te pozicije nije podnosila prepuštanje prava korisnicima koji su bili nešto drugo od ribara, umirovljenika, 2-3 mlađa radno sposobna i pokojeg došljaka koji je bio prihvaćen samo ukoliko je odgovarao navedenim kategorijama. Vjerujem da je svaki pokušaj pripasti “podLožnom” standardu bio pozorno vagan i, bez međusobnih konzultacija, bezglasno izglašavan. Uz kavu i poneki gemišt možda, pod Ložom su se glasno komentirale ribarske pošte, raspredali minimum politike, katamaranska pruga, meteo uvjeti… vitalne teme primorskih mjestašaca. Ako bi, možda, i pokoji skandal iz rubrike “unutarnjih poslova” dobio svoje vrijeme – ne znam, frekvencije koje su grabile i dublji prostor od praga našeg prozora tematski nisu pripadale škodljivosti nečijem srcu.
Ni prošlozimski led nije poremetio običaj kad su barem dvojica odrađivala dežurstvo na samododijeljenoj koncesiji.
Dočekati okašnjele jutarnje zrake i otpratiti dnevno nebesko rumenilo nijedan ugostiteljski objekt na nekoj drugoj raspoloživoj bolskoj lokaciji ne može pružiti, ne može konkurirati ugodi pod zubatim suncem i miru za većine nadmenih, toliko umišljenih zimskih vjetrova.
Ovo je prva zima otkad pamtim da pod Ložom caruje muk. Svi su stolovi odnešeni, kavomati isključeni, ključanice zapečaćene. Tek uobičajena slika skoro svih bolskih ugostiteljskih objekata zatvorenih nakon sezone: raštrkani ostaci vanjskog inventara koji ponekad kao da te pljusnu: “Ako ti smeta, ne gledaj! Tu se živi ljeti!” Živi, živi. Ali odmaknuto od svega pa i od samih sebe. No, otkucaji tvojeg, mojeg, našeg bila čuju se samo u najtišem dobu godine, već s prvim nagovještajem murvine golotinje…
Slika iz 2016
Zadnji komentari