Priča o bolskim macama

Pričica koja slijedi nije nikakva bolska posebnost, ona ima svoje protagoniste svugdje na svijetu: ima svoje protivnike, ali i one koji, doduše, možda malo pasivnije, ipak suosjećaju. No, najvažnije je što ona ima i svoje nepokolebljivce koji se srčano trude svako njeno poglavlje što je moguće više sretno začiniti.
Ovo je pričica o bolskim macama. O onim macama koje su ničije, a svačije. O onim macama za koje i naši ljetni posjetitelji brinu, a mi im čak znamo to i zamjeriti kao da će mace nestati ukoliko se netko ne smiluje nad njihovom gladi. Ovo je pričica o onim macama koje nas dočekuju i ispraćaju pred bolskim prodavaonicama omatajući nam se oko gležnjeva pokušavajući nam odmjaukati glad, želju za suhim prenoćištem, ali i onim koje su možda s razlogom nepovjerljive prema ljudskom stvorenju pa vire u nas iz neprimjetnih skrovišta.

Ali osobito, ovo je još manja, sasvim malešna priča o nekolicini sumještanskih nam dobročiniteljica koje usprkos osamljenosti u svojim svakodnevnom angažmanu nahraniti ničije, a opet svačije životinjice, žurno ih prevesti veterinaru i podmiriti pritom nastale troškove, ne odustaju od samozadane si misije i u vrijeme i u nevrijeme, i kad ih se hvali i kad ih se kudi.

A mi? Mi možemo baš ništa. A možemo i tako puno… Puno i to s vrlo malim. Možemo svašta iako nas nitko ne traži baš ništa.

Ukoliko vas gurka namjera financijski pripomoći brizi o hranjenju i liječenju bolskih životinjica, najčešće maca, možete se javiti gospođi Mirjani Bonačić. I 10 kuna se računa!

Ukoliko po ovoj temi niste dobre volje, najbolje je zadržati u sebi komentare u tipu kako je, izgleda, pomoć životinjama postala bitnija nego što je pomoć potrebitim ljudima: prije no što i kamičak samo bacimo, prebrojimo: koliko sam puta financijski pomogao, ne životinji, već upravo čovjeku?… A nije kako za to nemam prilike…

Hvala na čitanju i dobroti!