Ima li boljeg vremena od ovog za podsjetiti se na pjesmu čiji smo pripjev nakon slušanja znali nesvjesno pjevušiti tijekom dana kad bi je čuli, bilo to u božićno vrijeme njenog nastanka i praizvedbe joj već davne 1994. ili, pak, ponovljeno u rijetkim naknadnim njenim izvedbama pa sve do ponovnog oživljavanja 2015. godine: „Učini kao Bog što nebo ostavi! Učini kao Bog i čovjek postani!“?

Pjesmu, čiji uhu toliko priljepljiv, naizgled jednostavan, a u svojoj srži toliko sverječiti pripjev kojeg smisao seže neopisivo dalje od tek slogovne rime, 1994. godine napisao je jedinstveni bolski autor, Ivica Jakšić Čokrić Puko, kojeg sam zamolila iznijeti pojedinosti o njenom nastajanju.

1994. godine ta svevremenska rečenica bila je dio sadržaja kojeg je pročitao u jednoj knjizi i, neostavljajući ga za sobom kao tek pasivnog čitača, usjekla se skoro misijski u dio njegovog osebujnog stvaralačkog puta, isprva se namećući kao misao koja je u blagom nemiru žudjela biti prenešena svakome tko može istinski čuti, razumjeti njenu duboku, divnu poduku u poruci. I nasta pjesma na papiru. Nikad nije postala sadržajem neke njegove zbirke pjesama niti je u pisanom obliku igdje posebno objavljivana.

U to je vrijeme u Bolu boravio glazbenik Jure Stanić, Ivičin prijatelj, koji je skicu melodije autorove mašte profesionalno obradio te je pjesma svoju praizvedbu uz pratnju gitare doživjela u Ivičinoj božićnoj predstavi „Na izvoru pjesme“ u bolskoj župnoj crkvi. Izvođači predstave smo bili mi, bolski pučani, pjevala sam vodeći glas, a pratnju u pripjevu svi sudionici predstave. Stihovi pjesme su činili okosnicu cijelog programa. Neposredno nakon Bola, predstava gostuje u Splitu, u podrumima Dioklecijanove palače.

Nakon mirovanja od nekoliko godina, pjesma se u recitacijskom obliku proteže u novoj predstavi koja govori o tome kako „već ni Božić ča je nikad bi“, govori o običajima Badnjaka i Božića kakvi su nekad bili, a pjesmu tad pjeva Gina Stanić.

I zatim nastupa vrijeme skoro dvodesetljenog mûka.

2015. godine, s pojavom izbjegličkog vala koji je ljudskost bacio u samo grotlo kušnje o čemu i autor intenzivno promišlja, u njemu počinje bujati potreba podsjetiti svakog na dužnost kojom smo već začećem određeni: čovjeku biti ništa drugo već – čovjek. Okuplja oko sebe ljude koji bi ovog puta željeli pokušati s njim pjesmi podati novu dimenziju, predati je svim ljudima otvorenog srca. Odaziva se ponovo Jure Stanić, a pridružuju se i Marin Puljizević (audio producent, aranžer, gitara i vodeći glas) i Matko Perić (koredatelj, koscenarist i video producent) te još nebrojeno nas mještana, velikih i malih, koji smo u trenutcima snimanja pjevanja i video spota bili presretni što možemo biti sudionici, prenositelji nečeg što, sigurna sam, bezuvjetno držimo bitkom boravka na ovom svijetu: postati čovjekom.