Kad bi se ljude tražilo opisati sprovod, usuglašenost po ovoj temi bila bi neupitna: tužan je to događaj koji okupi pokojniku bliske ožalošćene, ali i one koji im pokazuju kako u svojoj tuzi nisu sami, one koji svojom nazočnošću žele odati poštovanje pokojniku ispračajući njegovo tijelo u posljednjoj ovozemaljskoj mu šetnji prostorom odakle je možda poniklo, gdje je živjelo i u konačnici, gdje će, bilo željom samog pokojnika, bliskih mu ili tek slučajnošću biti pokopano. To je događaj koji prate suze, cvijeće, svijeće i tužan zvon.

U četvrtak smo tako sprovodili i pokojnog Antuna Severovića zvanog Dudek. No, ipak, Dudekov je sprovod u našem mjestu uistinu bio nesvakidašnji, na što se naš pater Ivo Plenković osvrnuo otpočevši obred dirljivim uvodom:

Sprovodna misa za
Antuna Severovića -Dudek
XI 2018.

Svaki dan se u tisku objavljuju obavijesti o smrti različitih osoba koje su preminule, a na čijim su osmrtnicama redovito navedeni članovi obitelji koji “tuguju” za svojim pokojnikom, koji su “ožalošćeni”, ili “ostaju u tuzi”, ili će ih se “vječno sjećati”… Tako roditelji pokapaju svoju djecu, supruzi svoje supruge, djeca roditelje i tome slično. Rijedak je slučaj da je objavljena osmrtnica osobe za kojom nitko ne žali, odnosno da nema njihovih imena na osmrtnici. Rijetke su osmrtnice na kojima su navedeni samo osnovni podaci: godina rođenja, datum smrti i vrijeme ukopa.

Jedna takva osmrtnica je osvanula na portalu i na oglasnoj ploči ove crkve da je Antun Severović – Dudek, rođen 5. lipnja 1953. umro 20. studenog 2018. Posljednji ispraćaj je u četvrtak, 22. studenog 2018. u 15 sati, u Samostanskoj crkvi.

Za neki sprovod se kaže da je velik jer je umrla poznata osoba i bude puno ljudi, na drugom malo manje ljudi ali bude glazba ili pak trubač koji odsvira već poznate arije ili pjesme ili možda klapa koja pjesmom stvori ozračje za dotični trenutak. Svi su oni dio ceremonije kojom se ispraća pokojnika i tako mu se iskazuje poštovanje u očima svih koji sprovodu nazoče.

Sprovodni obred za pokojnog Dudeka započinjemo sada u ovoj crkvi uz prisutnost nas ovdje okupljenih uz nekoliko cvjetnih aranžmana i svijeća. Oltar i svećenik su tu kao na svakoj sprovodnoj misi.

Braćo i sestre, okupili smo se ovdje oko pokojnog Antuna Severovića – Dudeka kako bismo ga ispratili na mjesto kamo ćemo svi mi poći. Na to mjesto ili na tom putu možemo ponijeti samo jedno, a to je duša. Duša po kojoj je čovjek – čovjek, osoba – osoba. Možemo reći da ovom sprovodu – po nekim zakonima i uzusima – moram biti samo ja i oni koji će mrtvo tijelo pokojnika odnijeti na groblje. Ali tu ste i vi koji ste ovdje došli dobre duše. To je jedna od najvećih stvari koja obilježava ovaj sprovod: da, to ste vi! Dudek je svoju dušu Bogu dao. On je za svoju dušu Boga izmolio. On je u svojoj duši u Boga vjerovao. On je u svojoj umornoj duši sebe tako Bogu ponio. On je svoju dušu velikodušno Domovini darovao u 4. Gardijskoj i 126. Sinjskoj. Nosio je svoj križ života, teškoću života, osamljenost života. Ali sada nije sam. I hvala Bogu da nije sam. Tu je u ovoj svetoj misi skupa s nama, a mi s njim skupa s uskrslim Isusom koji nam reče: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje ako i umre, živjet će. I tko god  živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

Zahvalimo Gospodinu za ovog čovjeka, za njegovu skromnost, za njegovo prijateljstvo, za njegovu osamljenost, za njegov životni križ i po ovoj svetoj misi molimo Gospodina da mu on bude kroz svu vječnost radost, život i nagrada. Posebno molimo da njegova životna žrtva bude blagoslov za našu domovinu. Hvala vam, sestre i braćo, na ovakvom ispraćaju čovjeka koji je možda trebao umrijeti sam – a nije!