Nije li tako divna šarolikost među ljudima: naš izgled, naše naravi, stilovi, narječja, težnje, glasovi…? A još je ljepše što imamo slobodu odabrati ili odbiti njegovati i usmjeravati svoju posebnost, odabrati biti baš onakvima kakvi ćemo se najviše sebi svidjeti. Ali, kao i sve, tako i sloboda ima svoj kraj. Ali nipošto nesretan ili siguran! Kraj joj uvjetujemo prelaskom u prostor slobode nekog drugog.
Tekst koji slijedi namijenjen je prvenstveno bolskim vlasnicima pasa, ali i onim našim sumještanima koji će to tek postati. No, dobrodošli ste nastaviti čitati i svi vi koji kategorički odbijate i samu pomisao kako bi dio svojeg srca mogli ustupiti toj životinji: poznajem neke vlasnike pasa koji su upravo to tvrdili, no, neke neočekivane okolnosti, nečiji tuđi planovi, nečije mašte i ostvarenja, otvoriše vrata izazovu upravo takve naravi. Ostalo je povijest…
Navezujući se na nedavni napis o nemaru po pitanju psećeg izmeta, nažalost, došlo je vrijeme kad sa takve neukusne teme moram prijeći na jednu, pak, vrlo ozbiljnu: nedržanje pasa pod nadzorom.
Posljedica toga je nemio slučaj u Bolu od prije desetak dana kad je pas pasmine staford koji je bio bez povodca napao i ozbiljno ozlijedio psa pasmine shi-tzu kojeg je vlasnik (identitet poznat uredništvu) u večernjoj šetnji vodio na povodcu. Osim što je psić pretrpio skoro fatalne ozljede zbog kojih se nije znalo sve do jučer hoće li preživjeti (svakodnevno je vožen veterinaru u Split zbog obrade râna od od kojih jednu možete vidjeti na fotografiji), i vlasnik je pretrpio „kolateralne“ ozljede u pokušaju spašavanja svojeg psa do kojeg mu je stalo vjerojatno jednako onoliko koliko je i vlasniku staforda stalo do njegovog psa. I strahovao je, a zatim i tugovao jednakom silinom kao što bi i ovaj drugi da je proživio isto sa svojim psom. Sve je bilo isto kao što bi bilo i kad bi mi bili ili čak i jesmo bili u takvoj situaciji.
No, ovo nije napis o ljubavi.
Ovo je napis o poimanju naše slobode kao vlasnika psa, slobode koju dajemo sebi i svojem psu u odnosu na druge pse, ali, bome, jednako kao i u odnosu na ljude oko nas.
Sve i kad bi bili pobornici žalosne teorije kako su psi bolji od ljudi, kako više vrijede, neka vam. Za mene, možemo tek vrijediti isto. Ali i naši stavovi imaju slobodu na različitost. No, zakon nas u temi imanja psa (bez obzira koji pas to bio, veliki ili mali, ne mora nužno pripadati ni “opasnim pasminama” – i to ne kolokvijalno već službenim rječnikom) trpa pod istu kapu, uopće ga ne pogađa što mi mislimo o svojem psu. I to nije bez razloga.
U Bolu nas ima puno koji uživamo ljubav svojeg psa. Ali nas ima i dovoljno s nemilim iskustvima upravo na ovu temu. I, kao što je fantastično onima koji pse šeću bez povodca ili ih puštaju same vrludati mjestom potpuno se pouzdajući u njihovu nesklonost agresivnom ponašanju prema drugim ljudima i drugim životinjama, tako je i onima koji redovito doživljavaju ružno iskustvo postala nelagoda izaći u šetnju sa svojim psom, kad im se nešto što bi trebalo predstavljati užitak nasilno nameće kao obaveza koju jedva čekaju “odraditi”.
Prema Zakonu o zaštiti životinja i Pravilniku o opasnim psima, postupiti u skladu u svim spomenutim situacijama nadležnost imaju policija, veterinarska inspekcija, ali i komunalno redarstvo.
No, jesmo li upoznati s posljedicama koje možemo snositi nakon zakonskog ustanovljenja? Je li nam posve jasno kako upravo tako ugrožavamo i ljubav prema psu jer ga izlažemo mogućnosti biti nam oduzet i odveden negdje gdje nas više neće imati, i to baš nas koje voli bez ostataka? I da njemu (a ni zakonu) ništa ne znači naša neupućenost u prava i obaveze?
Znamo li da i psi mogu ugasnuti od tuge?…
Završavam navodom ondašnjeg napisa:
“Ljubav prema psu podrazumijeva i obavezu. I to ne samo prema psu, već i prema zajednici u kojoj živimo.
A znate li da među našim sumještanima ima i onih koji se boje pasa koji hodaju bez vlasnika i njihovom je strahu potpuno svejedno je li pas velik kao autobus ili malešan poput upaljača od 4 kune? I takvi na to imaju sve pravo ovoga svijeta. Mi ga nemamo. Ne prema zasluzi, već prema svjesno preuzetoj obavezi.”
Fotografija uznemirujućeg sadržaja!
Kliknite na fotografiju za pregled po vlastitoj želji.
Zasto,javno ne kazete o kom se psu radi….Cemu tajnovitost???
Šta opet!??
I mi smo bili napadnuti od dotičnog “gospodina”, pas je nebitan..
I reka je da se neče ponovit…
Nije namjera javni linč. Cilj je žurno, neodgodivo posvijestiti dijelu naše zajednice koja ima pse da smo već odavno prešli mjeru i naznačiti zakone koje smo u obavezi pośtivati, a da možda ipak to nismo znali, a sve u nadi da će se stvari konačno promijeniti na bolje.
Kasno je kad taj isti pas napadne dijete….
Eto, zato od negdje treba početi, ali je vrijeme i početka djelovanja svih kao i lokalnih vlasti. Jer nije slučaj samo staf. I mi smo imali slično sa drugim lokalnim stafom kojeg i sada srećem bez povodca, ali i s mješancima, boxerima… Količina krvi i veličina rana ne određuju ozbiljnost slučaja: on je ozbiljnost čim do njega dođe. I koliko god mi bili uvjereni u bezopasnost naših pasa, ćud im je nepredvidljiva i to je tako. Ta, i mi ljudi kao razumna bića znamo ponekad reagirati nedopustivo. Onda s kojim pravom psu namećemo takvu odgovornost?!
A ima i ono što svi stalno ignoriramo: nemali broj naših sumještana se boji puštenog psa i naša je odgovornost ništa manja prema njima.
Al, Anna kako god si napisala, super je ta šarolikost, al u toj šarolikosti ima svega, ima nas i lipih i grubih i dobrih i ludih, a i treba si priznat da je neko u ovoj priči ipak “lud”, jer ako ti se nešto dogodi 1, 2 puta,ajde.. Al 8-9 puta ti pas napada, a ti ga puštaš slobodno… o.p(“lud”-čitaj nije za imat stafa)..
Slučaj je prijavljen odmah institucijama.
Ja san ta koja se boji psa bez nadzora…a i strah me za dicu jer vole pse, i sutra kad se sami sretnu sa psom ne mora zavrsit “sladak, mazan, dobar”. I da, ucin ih kako postupat sa psom ali ni za virovat ni ditetu ni pasu…ma koliko se roditelji i vlasnici kunili u to.
Upravo tako.