Spomeni se, Gospodine, što nas je zadesilo,
pogledaj i vidi pogrđenje naše!
„Zašto se toliko strašite?“ ´prekoravao´ nas nasljednik sv. Petra, iz Vatikana, Urbi et orbi. ´Prekoravao´ nas Papa Franjo Isusovim riječima upućenim apostolima u oluji. (Mk 4, 35 – 41).
Oluja, COVID-19. Cijeli svijet na istom brodu. Na zapovjedničkom mostu kapetan, časnici. Brod se ljulja, trese, propinje. Mnogi povraćaju, razbolijevaju se, umiru. „Umire se, danas,“ reći će dežurni kritičari, uvijek u blizini zapovjedničkog mosta, „kao što se umiralo jučer, kao što će se umirati sutra.“ Ipak, neka je druga smrt u pitanju. Ljudi, putnici, umiru sami, samcati, ostavljeni – izolirani, u potpalublju. Bez bližnjih. Oproštaja. Bez pogreba. Suspendirana je blizina. Zabranjeni su dodiri, zagrljaji. Ukinuti poljupci. Ljubav je na čekanju. Pozvani smo – čovjek je društveno biće – da pomognemo sebi i drugima tako da ostanemo doma, svatko u svojoj kabini. I ne činimo ništa. Da bismo živjeli trebamo se čuvati života. Zlo oko nas, kao u Hugoovim Jadnicima, osjeća neku svoju crnu sreću. Smiluj se nama Gospodine, smiluj se nama! („Onda Mojsije rasu pepeo prema nebu, i otekline s čirevima prekriše ljude i životinje.“ Izl 9, 10).
„Zašto se toliko strašite?“ ´prekoravao´ nas Papa Franjo sa stepenica Bazilike sv. Petra.
Resetirani smo, vraćeni na tvorničke postavke. U špilju. Kruh naš svagdanji daj nam danas – a sutra? „Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke.“ (Mt 6, 34). Možda nam špilja otvori mogućnosti za neki novi, bolji početak. Smiluj se nama Gospodine, smiluj se nama! (Tada reče Jahve Mojsiju: „Pruži ruku povrh zemlje egipatske da navale skakavci na egipatsku zemlju i pojedu sve bilje što još ostade nakon tuče!“ Izl 10, 12).
„Zašto se toliko strašite?“ ´prekoravao´ nas Papa sa sablasno praznog Trga sv. Petra.
U Bolu ne postoji Trg sv. Petra. Ni sablasno prazan Trg sv. Petra. Postoji sablasno prazna riva. Sablasno prazne kale, ulice… U Bolu postoji sablasno prazan Bol. Kako će biti na Veliki petak, 10. travnja (???) 2020. god.? Na Veli pietak, dakle, Boljani će u jutarnju procesiju. Priko poja, tradicionalno:
Križu sveti, križu blagi, sam dostojan ti koji si,
da na tebi Sin predragi Nebeskoga Oca visi;
da na tebi Otkupitelj, čin po tebi da me primi.
Smiluj se nama Gospodine, smiluj se nama!
Priko poja – svatko sa svojim križem na leđima, i križonošom na čelu kolone – tradicionalno, srčano:
Slavne grane prigni doli, Sina Božjeg htij mi dati
ki krv svoju za me proli i nje cinom dug moj plati;
da ga grlim i cjelivam i u suze vas razlivam.
Smiluj se nama Gospodine, smiluj se nama!
U večernju procesiju – ol Molie do Velie crikvie i nose – tradicionalno, srčano, iz petnih žila:
O Isuse muoj, jubavi, ja san uzrok križa tvoga,
grih moj tebe na križ stavi, ja te prope Boga moga;
sal te molin prosti meni moj Isuse Božanstveni!
Smiluj se nama gospodine, smiluj se nama!
„Zašto se toliko strašite?“
Zar mi, Boljani, Bračani, otočani? Nama, otočanima, sa stoljetnim strahovima – za sada pošteđenima od velike nevolje – još jedan strah ne znači ništa. Nama, Bračanima, u stoljetnoj izolaciji, još jedna izolacija ne predstavlja nikakav problem. Nama, Boljanima – kojima su u baštinu zapisani: krv, znoj i suze – Veliki je petak oduvijek najveći blagdan. Veći od Božića i Uskrsa, skupa. Ipak, na ovaj naš Veli pietak, A. D. 2020. mi, Boljani – skrušeno priznajem – nećemo hodali za križem, ujutro, Priko poja. Nećemo hodati, uvečer, ol Molie do velie crikvie i nose. Razapeti između korone virusa i trnove korone nećemo ići u crkvu. ˝Crkva nije zgrada već narod Božji!˝ Mi, dakle, bolski narod Božji…
„Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?“
O, imamo mi vjeru. Možde ne baš onakvu kakvu je – za razliku od Isusovih apostola – imala ona mala djevojčica, na jednom drugom brodu, u nekoj drugoj oluji. Pitali je: „Zar se ne bojiš da ćemo potonuti?“, „Ne,“ odgovorila je, „moj je otac kapetan broda.“
Imamo mi vjeru. Naša je vjera… Jeruzolime, Jeruzolime, obrati se Gospodinu Bogu svojemu!
Imamo mi vjeru. I ufanje. Vjerujemo i ufamo se… Smiluj se nama Gospodine, smiluj se nama! („U svoj će zemlji egipatskoj nastati velik jauk, kakva nije bilo niti će kad poslije biti.“ Izl 11, 6)… da Bog zna što radi.
Ta, pisano je:
JAMSTVO
A na kraju, što reći na kraju?
Što reći osim:
U početku bijaše riječ, i riječ bijaše kod Boga,
u njoj je sadržano sve:
ono što je bilo, ono što jest, i ono što će biti.
Čemu onda panika?
I još je pisano: Smiluj se nama gospodine, smiluj se nama!
Autor projekta: Ivica Jakšić Čokrić Puko.
Tehnička podrška: Marin Puljizević (iz Zagreba, internetom),
Razglas: Ivan Rončević
Video: Roni Marinković i Frane Marinković
Montaža: Roni Marinković
U suradnji s Centrom za kulturu, Bol.
Produkcija: Šušur Bol, 10.4.2020.
Hvala Lovri i Pukotu što su nam približili Božju prisutnost u ovo doista teško vrijeme.