Varanasi – indijski sveti grad svjetlosti i rituala

Za Indiju se nisam posebno pripremala. I bolje, bilo bi to bačeno vrijeme. Informacije iz turističkih vodiča i putopisa bez osobnog iskustva tek su misaone pretpostavke.

Indija je ogromna zemlja velikih geografskih, klimatskih, kulturnih, vjerskih i klasnih raznolikosti. Nemoguće ju je cijelu obići i doživjeti kroz samo nekoliko gradova, u nekoliko tjedana. Za cjelovitu sliku bile bi potrebne godine, možda i životi.

Tako je i ova moja priča samo jedan mali fragment i subjektivni doživljaj.

Indijski sveti grad Varanasi, kojeg smatraju jednim od najstarijih naseljenih gradova svijeta, star oko 3000 godina, bio je zadnja točka putovanja na kojem sam u studenom ove godine bila s grupom prijatelja yogija iz Splita i Zagreba.

Prvi šok zbio se već u momentu dolaska u grad.

Ulice grada činile su mi se po život opasne, zbog jačine trubljenja automobila stavljala sam ruke na uši. Promet je “organiziran” bez semafora, u nabijenim kolonama zajedno se kreću automobili, motori, krave, rikše, pješaci…i u svoj toj buci i kaosu sve funkcionira. Kako? Ne zna se, neobjašnjivo zapadnjačkoj logici. Nisam vidjela niti jednu prometnu nesreću, niti je itko ikome pokazao srednji prst. Svi samo trube i kreću se dalje.

Život se doslovno odvija na cesti. Na istom prostoru trgovci nude odjeću, hranu, suvenire, kipove božanstava… Na cesti svoje radnje pod vedrim nebom imaju brijači, frizeri, čak i zubari! Na istom se prostoru usred općeg meteža odmaraju krave (svete životinje prema vjerovanju hindusa), potpuno isključene iz kaosa oko sebe, kao da ih se to sve skupa ne tiče. Njihov izmet je po cestama, automobili ih zaobilaze, nitko nikog ne ozljeđuje. Ni za kog nema prostora, a zapravo, za svakog ima prostora.

Za tobom neprestano netko trči, prodaje, nudi, spušta cijenu, odvlači te u svoj dućan, želi postati tvoj vodič (uz nešto novaca, naravno), uvjerava te da je dugo čekao tvoj dolazak… Zrak je slatkast i gust, zasićen, ispunjen mirisom začina, hrane, mirisnih štapića, smoga u zraku, kravlje balege, koječega. Oni koji su ovu zemlju posjetili više puta, zovu ga “miris Indije”.

Spaljivanje mrtvih zbog oslobođenja duše

Najljepši dio boravka u Varanasiju bila mi je šetnja gatovima (kamenim nasipima) uz rijeku Gangu, za koju hindusi vjeruju da je sveta rijeka. Uz obalu Gange više je od 80 gatova od kojih svaki ima svoju povijesnu i mitsku priču. Izgrađeni su od svijetlog kamena i o njih se odbija sunčeva svjetlost kao i o površinu rijeke što stvara dojam da cijeli grad lebdi u magličastoj svjetlosti. Uz obalu Gange na gatovima ljudi se ritualno kupaju, rade puje (hindu rituale posvećene božanstvima), polijevaju se, puštaju cvijeće, iz ruke piju gutljaje rijeke unatoč činjenici da je rijeka prilično zagađena.

Za hinduse je Varanasi sveti grad, kao što je za kršćane Jeruzalem, ili za muslimane Meka. Vjeruje se da je Varanasi osnovao bog Šiva, jedno od tri vrhovna hindu božanstva (uz Brahmu i Višnu). Šiva je uništavatelj, onaj koji upravo time što razara omogućava novi ciklus rođenja i preobrazbe.

Prema hinduističkom vjerovanju, čovjek koji umre u Varanasiju doživljava mokshu, oslobođenje iz kruga rođenja i smrti, te se više ne inkarnira, tj. njegova duša se ne vraća u tijelo.

Na Manikarnika gatu (“burning ghat” ili krematorij), 24 sata dnevno spaljuju se tijela mrtvih.

Čim smo se približili Manikarniki, ljudi su počeli prilaziti i upozoravati da je snimanje zabranjeno. Jedan od samoprozvanih vodiča prišao nam je i ponudio da će nas za nešto novca provesti mjestom gdje se spaljuju mrtvi. Pokazao nam je cijeli krematorij, ukratko ispričao povijest procesa i doveo do mjesta gdje gori Šivina vatra kojom se prema protokolu spaljuje svako tijelo.

Na Manikariki se miješaju mirisi tijela, drva, vatre, kamena, starine…Rodbina strpljivo čeka red spaljivanja njihovog bližnjeg.

Svako se tijelo prije spaljivanja na kratko uroni u Gangu te potom zapali Šivinom vatrom koja neprestano gori na posebnom mjestu iznad gata.

Iako je snimanje i fotografiranje zabranjeno iz poštovanja prema preminulima i njihovoj obitelji, radoznalost istraživača, turista i duhovnih tragatelja prevelika je, te mnogi, posebno zapadnjaci, pokušavaju fotografirati Manikarnika gat kao facinirajuću točku u kojoj se najprirodnije susreću život i smrt.

Hinduske žene nemaju pristup krematoriju, posebno članice obitelji pokojnika, jer se vjeruje da bi tugovanje i emotivnost koja je kod žena izraženija, kako nam je objasnio vodič, mogla zaustaviti put duše prema slobodi.

Poseban je doživljaj bio “burning ghat” vidjeti s rijeke, iz broda. Vječiti ciklus u kojem dolaze ljudi, dovoze svoje mrtve, čekaju, mole se, izgovaraju mantre, gledaju u vatru i ispraćaju život na drugačiji način nego što čini kršćanski svijet. Dok na krematoriju gore tijela mrtvih,  odmah pored, u plićaku rijeke koja u tom dijelu ima boju crnu kao nafta, vidjeli smo muškarca kako roni tražeći u riječnom mulju nakit koji je možda ostao u komadu nakon spaljivanja tijela. Manikarnika je svakako fascinantna, no svaki gat je poseban i ima svoju ljepotu i svoje ime.

Šetnja gatovima može trajati satima. Na kamenim stepenicama i plohama suši se rublje. Sadhui, sveti ljudi koji su se odrekli materijalnih dobara i svjetovnog života, uz gatove dane provode u sjedenju, meditaciji. Dok su neki više usredotočeni i zadubljeni u sebe, drugi su više usredotočeni na to kako da od turista i hodočasnika dobiju nešto novca. Uz gatove su hramovi i stare palače, dok je dio starih zgrada pretvoren hotele, hostele i restorane. Na gatovima su i škole različitih duhovnih učitelja meditacije, yoge i duhovnih praksi.

Iako turisti iz cijelog svijeta dolaze u grad, Varanasi nije tipičan turistički grad. Tko bi želio udisati miris mrtvih tijela? Tko bi mogao i kako razumjeti život toliko drugačiji od onog na koji si navikao?

Ganga Aarti- ritual vatre posvećen svetoj rijeci

Na glavnom gatu Dashashwamedh svake večeri u suton započinje ritual vatre posvećen rijeci zvan Ganga Aarti, uz pjevanje svetih pjesama. Redovnici koji predvode ritual u ruci drže baklje s vatrom, izvodeći usklađenu koreografiju.

Okuplja se tisuće ljudi na stepenicama, na brodovima, i oko gata. Ganga Aarti gledali smo s broda, što smo morali platiti, jer je Ganga Aarti  performans koji zahtijeva čitavu mašineriju koja se brine kako o izvođenju tako i o razmještaju publike. Prije početka ceremonije, s leđa me zaskočio momak i iscrtao mi čelo za ceremoniju i izgovorio “tisuću rupija!”, što je oko sto kuna. Šokirana, rekla sam mu da bi 50 možda moglo biti dovoljno. Nije se bunio, samo je pokušao naplatiti svoj rad, a cifra, ako prođe-prođe…Tako sam propisno uređena uživala u ceremoniji.

Ganga Aarti ceremonije odvijaju se i u drugim gradovima kroz koje protječe rijeka Ganga, no zbog brojnosti hodočasnika iz cijele Indije i turista, najveći je Ganga Aarti baš u Varanasiju.

Varanasi je čudesan grad u kojem se osjeća atmosfera drevnih vremena i ljudske su aktivnosti posvećene ponajviše duhovnom životu, čak i kada su u službi turizma…

Dojmio me se zbog svoje atmosfere, svjetlosti, živosti, suprotnosti, kaosa. Usred neobičnih i nesavršenih okolnosti, događa se magija neshvatljiva razumu koja me vuče da se ponovno vratim.

Nakon putovanja, trebali su mi tjedni da se raspakiram. Iz kofera je izlazio “miris Indije”. Unatoč kupljenim sitnicama, nisam donijela ništa posebno jer je iskustvo nemoguće spakirati u kofer.