U ANTIČKOM VREMENU PADINE POD UTVRĐENIM BRDOM „KOŠTILO“ BILE SU INTEZIVNO OBRAĐIVANE, A KAKO SU PRIRODNI IZVORI VODE BILI RIJETKI, GRAĐENE SU VELIKE CISTERNE ZA SAKUPLJANJE KIŠNICE.
CISTERNA ZA VODU (PISCINA) PRIPADALA JE RIMSKOM GOSPODARSKOM IMANJU (VILLA RUSTICA) SMJEŠTENOM UZ MORSKU OBALU NA POLUOTOKU ZVANOM „ZLATNI RAT“.
U CISTERNU SE SAKUPLJALA VODA SA KROVOVA OKOLNIH KUĆA KOJE SU DO TEMELJA SRUŠENE PRILIKOM KRČENJA ZEMLJE
Vjerojatno nema mještanina koji barem jednom nije bio kod ove ruine i pročitao gornji natpis na panou koji na ovom mjestu stoji već dvadesetak godina.
Dakle, cisterna, ili kako bi mi rekli gustirna, nagnuti zidovi, unutar nje šporka smrdljiva i ustajala voda, a u vodi obično pliva raznorazna prljavština, plastične boce, komadi izdrobljenog stiropora, granje i pokoji prezervativ.
Sve bi to bilo prilično uobičajeno da nema natpisa s podacima koji slučajne prolaznike u kratkim crtama nastoji podučiti o povijest ove ruševine.
Da neki od mnogih turista ne bi bili uskraćeni za informaciju, povijesni podaci napisani su na još i na njemačkom, engleskom i talijanskom jeziku.
I tu nastaje problem.
Nedvosmisleno je napisano da je građevina pripadala rimskom gospodarstvu, što samo po sebi znači da potječe iz vremena Rimskog carstva odnosno da je stara najmanje 1700-1800 godina, a možda i više.
Što danas u modernoj, recimo i kulturnoj Europi (iako je to za neke njene članice vrlo upitno!) znači imati objekt star skoro dva tisućljeća?
Svakako, znači jako puno. Imati građevine ili ostatke građevina iz tog razdoblja znači imati povijest, a povijest je ono što fascinira i čime se ljudi ponose.
Trebalo bi se zapitati što neki Nijemac, Danac, Norvežanin ili Francuz misli o onima koji vode i kreiraju život mjesta, ali i o svima nama, ako se ovako odnosimo prema jednom objektu starom 1800 godina.
Ne znam točno što misle, nisam provodio anketu iako bi se i to moglo napraviti, ali mogu naslutiti.
Europska gospoda ovakav oblik odnosa prema povijesti ne poznaju pa najvjerojatnije sa zgražanjem, ali i sa sažalijevanjem gledaju u ovo ruševno zdanje.
Nažalost, mi za ovakve stvari uopće nemamo sluha i još nismo dosegli tu razinu kulture, bolje je reći – odnosa prema povijesnoj ostavštini.
Nama ovakvi objekti očito ništa ne znače jer smo godinama trenirani i na kraju uspješno istrenirani da sve što ne donosi profit nije važno.
Dapače, ne da nije važno već je štetno i nepotrebno.
Niti 30 metara istočno od ove „piscine“ nalazi se restaurant sa stolovima i stolicama koje su zimi uredno složeni i zaštićeni plastičnim folijama. Naravno, ti stolovi će i slijedeće godine služiti i na njima će se zarađivati pa su zato tako i zaštićeni.
Tužna i žalosna kakva već je, naša starica „piscina“ o sličnoj ili bolje reći odgovarajućoj brizi može samo sanjati.
Prije nekoliko godina Hrvatska je ušla u jedno vrlo šaroliko društvo zvano -Europska unija. Dok su trajali pregovori hoće li nas primiti ili ne, mi smo svim silama nastojali uvjeriti naše nove domaćine da mi u to društvo pripadamo. I kulturno i geografski. Da bismo to dokazali, nalazili smo raznorazne dokaze nerijetko i u stilu po onoj našoj bolskoj doskočici da je – „Mikoleto rodi mamu“, odnosno da smo mi europskiji od Europe oko čega bih se u nekim segmentima i složio.
Međutim, pogled na ovu dvije tisuće godina staru „piscinu“ govori suprotno i prezentira nas Europi u jako lošem svjetlu.
Nemojmo zaboraviti da se ta „piscina“ nalazi na jako nezgodnom mjestu.
Nalazi se na plaži Zlatni rat koju u ljetnim mjesecima dnevno posjećuje nekoliko tisuća ljudi i koja predstavlja Bol u svakom pogledu. Na Zlatnom ratu bi, s obzirom na njegovu ljepotu i važnost, trebalo sve biti na najvišoj razini i bez ovakvih, slobodno možemo reći – „kulturoloških ekscesa“.
„Piscina“ na Zlatnom ratu je najstariji graditeljski objekt u Bolu koji svjedoči našu povijest. Sve ostalo datira iz kasnije dobi.
Ovakve povijesne ostavštine treba bezuvjetno zaštititi od daljnjeg propadanja, treba ih sanirati i konzervirati. Treba ih dostojno obilježiti, te informativno i vizualno lijepo predočiti mnogobrojnim turistima i inima koji uz nju prolaze.
To je naša dužnost i naša obveza, a briga da se ovaj objekt dostojno sačuva od propadanja pokazala bi da smo s pravom postali članica EU, te da nismo u nju ušli kao nekakvi padobranci koji su upali niotkuda.
U svakom slučaju naša djela svjedoče o nama samima.
Sanaciju i uređenje ovog najstarijeg povijesnog objekta Općina Bol bi trebala žurno staviti u svoj program radova. Nažalost, nisam primijetio da su u proračunu za 2018. god. predviđeni ikakvi izdaci za njeno konzerviranje i uređenje, što znači da se nebriga i ignorancija „piscine“ nastavljaju kao i do sada.
Sredstva neophodna da se objekt donese u stanje da ne bude ruglo, kao što je to sada, sigurno nisu velika. Prva faza uređenja i fizičke zaštite objekta zasigurno ne bi puno koštala. Za tu fazu nije potrebna dozvola konzervatora, a ni druge posebne dozvole.
Daljnje radnje koje bi bile potrebne treba raditi već prema tome kako to propisuje konzervatorska struka i kako je to uobičajeno u ovakvim slučajevima.
Prikladnim uređenjem ovog objekta, koji tako može pričati svoju tihu povijesnu „priču“, i Zlatni rat kao naša najljepša plaža dobila bi na većoj ljepoti i vrijednosti.
* Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala BOLinfo.hr
Zadnji komentari