U Selcima je u petak 9. kolovoza 2019. godine u čarobnom ambijentu selačke pijace, na Trgu Stjepana Radića, pod vedrim nebom održana još jedna jezično-pjesnička smotra 29. Croatia rediviva “Ča, Kaj, Što” na kojoj se predstavljaju pjesnici sva tri idioma hrvatskog jezika, štokavskog, čakavskog i kajkavskog. Pjesničku smotru “Croatia rediviva” pokrenuo je brački pjesnik, Selčanin, liječnik i diplomat Drago Štambuk još 1991. godine.
Svake godine laureatu smotre dodijeli se Maslinov vijenac te laureat dobije ploču sa svojim imenom i stihom u zidu svih nagrađenih na selačkoj pijaci. Ove je godine laureat bio bosanskohercegovački pjesnik Mile Stojić, koji je publiku u Selcima posebno ganuo kada je pročitao pjesmu “Hatidža” koja govori o majci stradalih u Srebrnici.
U Selca svake godine dolaze pjesnikinje i pjesnici sa Brača, iz svih krajeva Hrvatske i iz krajeva u kojima se govori hrvatski. S Brača su ove godine sudjelovali Sivlija Buvinić iz Pražnica, Vlasta Vrandečić Lebarić iz Pučišća, Sanja Močić iz Selaca i Sanja Baković iz Bola, kojoj je ovo drugo sudjelovanje na selačkoj smotri poezije. Čitala je tri pjesme iz neobjavljenog rukopisa “Pod morem”. Pjesnička smotra Croatia rediviva nastoji osnažiti moć hrvatskog jezika i svih njegovih idioma i dijalekata okupljajući pjesnikinje i pjesnike u jedinstvu poezije, jezika i prijateljskog druženja. Ove je godine smotra održana točno na dan kada su 1943. godine talijanski okupatori za vrijeme Drugog svjetskog rata zapalili mjesto Selca. Prije same smotre, uz uvodni govor dr. Drage Štambuka, načelnika Selaca Ivana Marijančevića te rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa, splitska glumica Bruna Bebić pročitala je pjesmu “Maslina” Vladimira Nazora.
MASLINA / Vladimir Nazor
Vinograd moga je oca ovjenčan zelenim vijencem
Maslina. Pod njima ja sam u vrućijem danima ljetnim,
Grožđe dok zrijalo i pjev cvrčaka šibao uzduh,
Gledo u zanosu svijetle vizije što ih je Podne
Pred očima stvaralo mojim.
More je šumjelo negdje daleko. – Po modrome nebu
Plovili bijeli oblačci, a zemlja je ležala teška
i tiha u snu sunčanu.
U takav sam ja trenutak
Veliku, strogu i mirnu, iz maslinika se dižuć
K vedrom svodu, bez štita, bez koplja i kacige sjajne ,
Vidio Palas Atenu.
Ona je nosila žižak na dlanu. Plodova zrelih
Ubra pregršt pa saže sok njihov na suho stijenje
i ruku do sunca dignu i užga tu malenu svijeću.
Gori na mojemu stolu,
U tamne i burne noći, od zemlje niska svijeća.
Vjetrina otvara vrata i prozore, kroz kuću duva,
Zidima trese i tamu sve crnju tjera mi u dom:
Ja mirno sjedim uz svijeću, koju ograditi dlanom
ne treba: ulje joj vonja po maslinama mog oca,
A plamen njezin je iskra sa vatre sunčane. – I sveđer,
Kad mi je teško međ ljudima, nastaje začaran krug,
U kojemu okolo žiška, dok noću vihori bjesne,
Zazeleni se lijepi vinograd mojega oca,
Ovjenčan maslina vijencem; – pod njima sanjari dječak,
Grožđe dok zre, i sve jače pjev cvrčka se glasa, i more
Dva oblaka bijela, tanka…
Zadnji komentari