Predstava Taximetar – vrhunac bolske kazališne sezone

Predstava “Taksimetar” najbolje je što kazalište može dati – publici Teatrina donijela puno emocija, topline i suosjećanja

Važna je zadaća umjetnosti danas da suvremene teme obrađuje na angažiran način, otvarajući važna društvena pitanja i probleme. Ipak, neka nam  ostvarenja “sjednu”, a neka baš i ne, ostave okus praznine i plošnosti. Naše je vrijeme takvo da se štošta u društvu (gotovo sve) može kritizirati, no pitanje je na koji način i što od toga imamo.

U petak 10. kolovoza u Teatrinu je igrala predstava “Taksimetar” zagrebačkog kazališta EXIT.

Sat vremena i 45 minuta besprijekoran glumački duo kojeg čine glumački bard Zijad Gračić i mladi glumac o kojem ćemo sigurno još čuti, Marko Budak, držali su pažnju gledatelja koji su kroz predstavu proživljavali koloplet emocija, od humornih momenata do tuge i suosjećanja.

Tekst slovenskog autora Gorana Vojkovića za hrvatsku je publiku izvrsno adaptirao Marko Raguž.

Taksist Roman kojem se karte baš nisu posložile u životu (a sve je loše krenulo kada je prije 19 godina napustio ženu i sina zbog teške obiteljske atmosfere) rezigniran je i umoran od života, nerazumijevanja i borbe za egzistenciju. Mladi kolega Branko poučava ga kako varati na tarifama taksimetra, no Romanu varanje klijenata loše ide. Likovi koji se izmjenjuju u njegovu taksiju presjek su društva-svaki od likova sjedajući u taksi otkriva svoju životnu priču. Intelektualac i konceptualni umjetnik predstavlja onaj “misleći” sloj društva koji na koncu od pustog snobovskog promišljanja bježi bez da plati uslugu. Tu je i “Bosanac” koji ide na prosvjede kako bi uhvatio curu, potom mladić koji se iz punkera transformirao u ozbiljnog čovjeka s kravatom samo da nađe posao, pa mladi svećenik bez iskustva koji bi rado dao savjet samo kad znao kako… No, presudan klijent koji se vraća u taksi je transvestit Lidija, koja je zapravo Romanov sin Jura. Lidija tj.Jura samo glumi da je transvestit kako bi zadobio pažnju oca kojeg je davno izgubio.

Lik taksista mijenja se od umornog čovjeka punog predrasuda do suosjećajnog oca koji je spreman prihvatiti sve okolnosti da obnovi odnos s izgubljenim sinom.

“Taksimetar”je predstava koja polako otkriva slojeve društva kao i psihološke slojeve likova.

Mirenje oca i sina koji su se sreli nakon dugih godina dirljiv je kraj predstave koji je sretan utoliko koliko je sretan svaki iskren susret dvaju ljudskih bića, a nesretan je jer mladić ipak odlazi raditi u Irsku zbog nezaposlenosti te se otac i sin rastaju, no odnos je ostvaren.

Ukratko, ” Taksimetar” je najviše što možemo dobiti od kazališta, ostavlja gledatelja s osjećajem katarze zbog kojeg je nekoć davno kazalište i nastalo, s osjećajem topline, tuge i dubokom porukom humanosti. “Taksimetar” je svakako jedno od boljih ostvarenja koje smo vidjeli na daskama Teatrina, kakvih želimo još! Dobar izbor Bolskog lita!