Za najavu posebne izložbe još posebnijih fotografija i autorice u Ciklusu ljetnih izložbi u galeriji Doma kulture ovoga 30. Bolskoga lita, najbolje je možda upotrijebiti upravo riječi Bolu drage i poznate fotografkinje i umjetnice Marine Peran Lekić – svima poznatije pod imenom Teta Marina.
Nema ljepšeg osjećaja od ovog kada spoznajem da Grancigula koju sam pomogla osnovati i održati ide naprijed i to s djecom,koja su u njoj izrasla u plivačke pedagoge i socijalno zrele ljude. Naravno, ima tu promjena. Od prve dobrovoljne škole se puno toga dogodilo. Ali Grancigula ostaje! Ona je vječna! Vječna jer ima nasljednike koji slijede njena osnovna načela. Vječna zbog naše mladosti izrasle u njoj i koja ustraje u njoj. Divna je to mladost – Cvit Grancigule.
Upravo tom Cvitu je posvećena ova izložba.
Izložene fotografije pokazuju tek dio rada i veselja ove posebne i marljive mladosti. Pokušala sam pored portreta trenera i fotografija rada dočarati i duh škole koji mjesec dana preplavi Martinicu i koja tada diše i odiše ponosom. Kojoj kao da zvona Dominikanskog samostana zvone u čast njenog gostoprimstva djeci i ljudima dobre volje. Dobroti i ljubavi koje Granciguli otvaraju vrata vječnosti.
Ponosna trenerica i teta Marina
Otvaranje izložbe je u ponedjeljak 8. srpnja u 21 sat u galeriji Doma kulture. Izložbu možete pogledati sve do 21. srpnja, i to od 20 do 23 sata svakoga dana.
S radošću donosimo i poseban tekst o Granciguli kao i kratku biografiju o autorici.
Cvit Grancigule
U otvorenom moru, na Martinici, ne tako davne 1997. godine, nekolicina je djece pokazala želju za dobrim plivanjem. Našu i vašu djecu tako smo trener Neven Šimac te malo kasnije i ja učili plivačkim vještinama, disciplini i odgovornosti. Branili smo ih pred strahom i zajedno s morem razvijali u junake.
Iz te su dječice nastale odlične plivačice i plivači. Prekrasni CVIT Grancigule. Cvit koji se ponovno svako ljeto rascvate u svoj svojoj ljepoti i zbog kojeg Grancigula i danas postoji. Malo suvremenija i drukčija, ali s istim prekrasnim ciljem – što više djece, uz prijateljstvo i bez stresa, naučiti kvalitetno plivati. Ne pobjeđivati nego boriti se i radovati se svakom dobrom rezultatu svojih prijatelja.
Taj cvit je pomogao nastaviti i održati prvu plivačku školu u Bolu, školu zbog koje su se mala i velika djeca za vrijeme školskih praznika dizala u rana jutra. Dolazili su na Martinicu tmurna i pospana, a odlazila zadovoljna i nasmijana.
Broj djece povećavao se stalno svakim sljedećim ljetom i pomoć nam je bila neophodna. Ne samo učiti, trebalo je budno paziti i prebrojavati glavice, jesu li sve na okupu. Povremeno su nam u početku, a dok su prvi plivači bili samo mala djeca, pomagali Anđelko Drnas, Maja Skalja i Drenka Šimetović.
Iz škole već 2005 godine proizlazi prvi cvit, ona koja neizmjerno uživa u radu s djecom, koja je dio svojih školskih praznika provodila hodajući u moru s najmanjom djecom, prestrašenom i razigranom, koja je i pustila po koju suzu u tom napornom poslu, naša Borkica Jugović. Već sljedeće ljeto joj se pridružuje Zrna Lekić, najvjernija članica Grancigule, izrazito talentirana i odgovorna plivačica.
Nadolazeća ljeta se postepeno razvija nova generacija pomoćnika, sve odlične plivačice i plivači kao Ketrin Marinković, Nikica Trutanić, Marko Lekić, Dominik Šaban, Dominik Dolenc, Petar Hlad koji već 2011. s Mirjanom Soljačić, Margitom Škare i Slavkom Perićem predstavljaju rascvjetani buket entuzijasta. Neki od njih posustaju zbog drugih obaveza, a neki već postaju ili se školuju za učitelje plivanja.
To su: Zrna Lekić, Marko Lekić, Josip Karmelić, Josip Rukavina, Slavko Perić i Marta Boko.
U rad se posljednjih godina, pored nekolicine već spomenutih, postepeno uključuju nova imena:
Franka Cvitanić, Nina Kukoč, Maja Karmelić, Katarina Supić, Špela Lovrenčič, Ana Pina Marinković, Luna Jerčić, Ivan Karmelić, a koji zajedno s trenerima Josipom Karmelićem i Josipom Rukavinom nastavljaju s radom, pod vodstvom prof. Boška Botice, na osnovnim načelima one male Grancigule iz 1997. Traže rješenja u novim situacijama, hrabro i mirno slušaju kritike i sabrano prosuđuju o njihovom smislu.
Raditi po osnovnim načelima Grancigule – kvalitetno i pošteno, strpljivo i s ljubavlju – rezultiralo je odgojem mnogobrojne djece u kvalitetne plivačice i plivače, a među nekima od njih i u trenere. Ovo zadnje je zasigurno jedinstven uspjeh.
Nema ljepšeg osjećaja od ovog kada spoznajem da Grancigula koju sam pomogla osnovati i održati ide naprijed i to s djecom,koja su u njoj izrasla u plivačke pedagoge i socijalno zrele ljude. Naravno, ima tu promjena. Od prve dobrovoljne škole se puno toga dogodilo. Ali Grancigula ostaje! Ona je vječna! Vječna jer ima nasljednike koji slijede njena osnovna načela. Vječna zbog naše mladosti izrasle u njoj i koja ustraje u njoj. Divna je to mladost – Cvit Grancigule.
Upravo tom Cvitu je posvećena ova izložba.
Izložene fotografije pokazuju tek dio rada i veselja ove posebne i marljive mladosti. Pokušala sam pored portreta trenera i fotografija rada dočarati i duh škole koji mjesec dana preplavi Martinicu i koja tada diše i odiše ponosom. Kojoj kao da zvona Dominikanskog samostana zvone u čast njenog gostoprimstva djeci i ljudima dobre volje. Dobroti i ljubavi koje Granciguli otvaraju vrata vječnosti.
Ponosna trenerica i teta Marina
Marina Peran Lekić, Bol na Braču, 2019. godine
O Marini Peran Lekić
Pred sam kraj šestomjesečnog boravka na sjeveru Južne Amerike Marina je rekla svom suprugu – Ajmo čas do Rija da vidim je su li Bačvice stvarno lipše od Copacabane!
I naravno da jesu – uvijek rado ponavlja. Ova rečenica govori sve o njoj. Žena je svijeta, Ljubljane i Bola, ali uvijek ponosna Splićanka.
Arhitektica, urbanistkinja, fotografkinja, dobrovoljna kulturna i sportska radnica. Supruga i majka, zaljubljena none, teta Marina mnogima.
Puno više o njoj na osobnoj internet stranici.
Zadnji komentari