U subotu je u Teatrinu otvoren 11. festival kulture Imena u Bolu i to posebnim predstavljanjem knjige „Inventura života“ našeg Boljanina Vinka Breškovića.
Uz poštivanje epidemioloških mjera i razmaknute stolice, Teatrin je uspio primiti puno mještana, prijatelja, rodbine i podržavatelja autora knjige i njegove životne priče. Riječ je o autobiografiji koja je i svojevrsna kronika bolskih priča i osoba, poznatih anegdota i kolektivnog sjećanja ovog malog otočkog mista, a velika je posebnost knjige što ju je Vinko Brešković napisao na specijalnom američkom programu za slijepe osobe. Autor je na predstavljanju ispričao neke svoje anegdote, put i nastanak svoje knjige, a posebno se emotivno i iskreno zahvalio svim pomagačima, prijateljima, podržavateljima i naravno najužoj obitelji – djeci i supruzi Luciji. Gošća predstavljanja bila je prof.dr.sc. Marina Ajduković sa Sveučilišta u Zagrebu koje je govorila o potrebi i inspiraciji za pisanjem, ali i svom prijateljstvu s autorom i važnosti pisanja jedne takve knjige. Predstavljanje je moderirala urednica knjige Maja Duka, autorica i voditeljica Festivala Imena. Na predstavljanju su gostovali i mladi glazbenici koji su svoj koncert iz programa Imena – Glazba s balkona – imali narednog dana, a promociju su uljepšali s dva glazbena broja – sopranistica Opere HNK Split Tea Požgaj uz pratnju pijanistice Kristine Cvitanić izvela je nezaboravnu ariju Daleko me biser mora iz Mala Floramye Ive Tijardovića, a mladi je gitarist Luka Vidović, student završne godine gitare na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu sve razgalio izvedbom pjesme Vridilo je Olivera Dragojevića.
Čestitke idu Festivalu Imena i naravno Maji Duka, a posebno ipak našem sumještaninu Vinku Breškoviću, nekadašnjem ravnatelju Centra za kulturu Bol, za veliku i važnu knjigu i bolsko predstavljanje.
Knjigu možete kupiti po promotivnoj cijeni u Centru za kulturu Bol i uredu TZO Bol.
Predgovor knjizi Jadranke Tomas
Na početku čitanja Vinkova me je Inventura jako asocirala na neku misao koju sam pročitala, ali se nisam mogla sjetiti o čemu se radi. I onda sam odjednom shvatila da su to Ujevićevi stihovi….
Ove su riječi crne od dubine,/ ove su pjesme zrele i bez buke/ – one su, tako, šiknule iz tmine,/ i sada streme k’o pružene ruke.
I zaista ovaj nam se tekst nudi ogoljen, bez zaštite, izložen našoj osudi ili dobronamjernom prihvaćanju, kao srce na dlanu, tek s pruženim rukama i porukom – pročitaj me…
Njegova životna ispovijest kompleksna je priča puna duhovitih zapažanja, samoironije, radosti, slutnje, očekivanja, tuge, razočaranja, duboke boli, uspona i padova, novih buđenja i starih rana…
Njegovo pripovijedanje impresionira preciznošću kojim su događaji ispričani. Osjećamo kako se do kraja uživio u priče, pa i one koje su se dogodile prije puno godina. Osvijetlio je te davne događaje i slike da bi ih sačuvao za sebe i za svoju djecu.
Vinko pripovijeda s laganom distancom, on priča kao da se pomalo odvojio od događaja, ali usprkos toj distanci, svi osjećaji, pogotovo oni prema najbližim ljudima u njegovu životu, postaju opipljivi i nadmašuju granice obične ispovijedi, postaju literatura. Njegov motiv za pisanje bila je vjerojatno želja da osvijetli događaje koji su njegovim sljepilom upali u tamu, da ih spasi od zaborava. A postigao je puno više jer Inventura ima literarni potencijal. Uz manje intervencije, tekst bi se mogao preoblikovati u uspješan roman ili filmski scenarij. Tim više što u pozadini pratimo društvene, političke / povijesne promjene koje neminovno utječu na ljudske živote. Da ne govorimo o dimenziji govora – bolski idiom, splitska ikavica, beogradska ekavica. Govor je pozornica na kojoj se odvijaju događaji, on im daje boju i okus, miris i zvuk.
Po svoj prilici onaj znatiželjni dječak, Moli Čovik, kako ga je nazvao padre Tonči, nikad nije do kraja odrastao, nego se sada, kao nekad njemu, ispovijeda svima nama koji smo prihvatili njegove pružene ruke i čitamo njegovu ispovijed. Upoznajemo tako čovjeka kojega život lomi, ali on uvijek nalazi snage i motiva za novi iskorak. I u literarnom i životnom smislu krug se simbolično zatvara i Moli Čovik sa početka postaje Pape-Nono na kraju priče. Kao što je na početku bio mali- a -veliki, tako na kraju ostaje i star i mlad u isto vrijeme. Samo je čovjek velike životne energije i strasti mogao ovako prolaziti kroz život.
Vinko je mogao poneku riječ preskočiti, ublažiti, izmijeniti… Ali nije. Izgleda da je nama čitateljima bacio rukavicu u lice pitajući nas – imate li petlju čitati moju ispovijed otvorenog uma i čista srca? Biste li i sami mogli biti ovako iskreni ?
Na ova će pitanja svatko od nas pronaći vlastiti odgovor.
Zadnji komentari