Povaljska listina najstariji je dokument pisan hrvatskom ćirilicom (tzv. bosančicom), najvrjedniji brački spomenik i jedan od najvažnijih i najstarijih hrvatskih povijesnih i jezičnih spomenika uopće. Posjedovna je isprava benediktinskoga Samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima napisana na listu pergamene. Sačuvan je prijepis iz 1. prosinca 1250. god. koji je načinjen na osnovi izvornika iz 1184. god. kada se u biskupijskoj palači na Bolu sastalo vijeće s bračko-hvarskim knezom Brečkom, županom Prvošem, sucem Dasenom, brašćikom Prvoslavom, biskupom Nikolom i bračkom vlastelom koja ima moć odlučivanja, te predstavnicima puka, koji više nemaju nekadašnjeg udjela u odlučivanju, kao i opat Ratko koji je zatražio da se obnovljenom benediktinskom samostanu u Povljima vrate zemlje koje je posjedovao na područjima po Koncu, tj. po istočim bračkim predjelima. Ratkov uspjeh o vraćanju zemalja uklesan je na Povaljskom pragu.
U to vrijeme Brač je bio u sastavu hrvatsko-ugarske države. Vrhovna crkvena vlast bila je u rukama biskupa koji je stolovao u Hvaru otkada je osnovana hvarska biskupija 1145. god. Prije toga je potpadao pod jurisdikciju splitske nadbiskupije. Za vrijeme pohoda na Brač biskup je imao rezidenciju u zgradi biskupije „in Palatio Episcopatus“ kod današnjeg Bola već od godine 1184. Vrhovni crkveni glavar na otoku bio je arhiprezbitar u Nerežišćima. Njega su birali svi otočki župnici, a potvrđivao ga je biskup, te je bio spona između bračkih župa i hvarske biskupije. Najpoznatiji je Dujam Hranković, koji je 1421. god. postao i biskup hvarsko-bračko-viške biskupije, prvi poznati povjesničar otoka Brača, autor najstarijeg spisa o Braču na latinskom jeziku „Bracie Insulae Descriptio“, 1405. god.
Povaljska listina čuva se u Župnom uredu u Pučišćima kamo je dospjela s arhivom povaljskoga samostana što su ga sa sobom u Pučišća kao svoje novo obitavalište donijeli posljednji povaljski redovnici u 19. stoljeću.
Prvi ju je 1881. godine objavio Franjo Rački u 13. knjizi “Starina”.
Zbog golema broja imena posjeda ( toponima) i osoba ( antroponima ), Listina je izuzetno vrijedno i jedno od najstarijih vrela za proučavanje antroponimije na hrvatskom jeziku. Drugi južnoslavenski narodi nemaju takva spisa na svojem jeziku koji bi već od 12. st. sadržavao u tako skučenom tekstu toliku količinu osobnih imena, bogatstvo toponima, podataka o upravnom, vjerskom i svakodnevnom životu kao Povaljska listina.
S jezičnoga i grafijskoga stajališta Povaljska listina zanimljiva je kao konkretan jezični spomenik koja samim svojim postojanjem, kao i nešto stariji Povaljski prag, svjedoče živoj prisutnosti ćirilice i slavenskoga bogoslužja, kojemu je ona prvenstveno služila, na području srednjovjekovne Dalmacije.
U tekstu listine na prvi su pogled uočljiva tri jezična sloja: u osnovi joj je narodni jezik – čakavski dijalekt otoka Brača prve polovine 13. stoljeća, jezičnu joj nadgradnju pruža onaj jezični medij koji je imao izgrađen status književnoga jezika, a to je bio crkvenoslavenski hrvatske redakcije, dovoljno blizak da bude razumljiv i dovoljno dalek da tekstu u koji se interpolira dade obilježja visokoga stila. Kao pravni dokument, namijenjen konkretnoj potrebi i upotrebi s jedne i budućnosti s druge strane, listina je morala zadovoljiti kriterij opće razumljivosti i kriterij trajnosti u prostoru i vremenu. Treći jezični sloj je romanski, kao nezaobilazna posljedica višestoljetne slavensko-romanske simbioze na tom prostoru.
Prema tome, jezik Povaljske listine rezultat je triju silnica: narodnoga (čakavskoga) govora kraja i vremena u kojem je nastala, pisarske tradicije u okviru koje se ostvarila kao pisani tekst (ćirilička hrvatskocrkvenoslavenska) i romansko-latinske tradicije prisutne na danom prostoru u vrijeme njezina nastanka.
Povaljska listina i Povaljski prag su „dubok temelj i još dublji korijen zbivanja ljudskih“ s kojih je ponikla bračka povijest, mukotrpna, ali dična i slavna, drevna i autentična.
Dio transkripcije dr.sc. Dragice Malić:
V jime Otca i Sina i Svetago Duha! Lito ot roždenija Gospoda našego Isuhrstovo tisućno i sto i osamdeset i [četvrto].
Bi v dni kraja Beli, biskupa Mikuli otokom hvarskim i bračkim Brečko knez, otok[om] Prvoš župan, sudja Desin, brašćik Prvoslav. Ti vsi sut didići vladanju otočskomu. I v [ti] dni bi Radko pop i koludar služe Crkvi svetago Joana u Pavļah. I bi plk bračski i hvarski s knezem Brečkom na Bolu. I nače govoriti Radko kalujer: “Kneže i vsi vlasteli! Molstir svetago Joana je[st] velik bil prežde, kako vi věste, na je zapustil, i jego zemje. Tako jesam slišal da sije zemļe ježe vi [dr]žite po Koncu, kneže i župane, jesu bili prije Svetago Joana crkve. Moļu vi, vlastele, da biste je dali Crkvi.” I reče Brečko knez i Prvoš župan: “Budite Bogu i Svetomu Joanu prošćeni kako sut bili.” I se sut te zemļe: Na Kalih u Kostirne; Dragićań dol; od niže Spili do Rujnika oklad Veļak; više jego niže Buń oklad; pod Crkav svetago Nikulu tri okladi.
Autori projekta Terra Croatica – Bročko blogo, ravnateljica „Hrvatske čitaonice“ Jadranka Nejašmić i Šime Strikoman, akad. film. i tel. snim i redatelj, uz već prije snimljene scene iz ilirskog i rimskog razdoblja na Braču, dolaska Jurja Dalmatinca po kamen za izgradnju šibenske katedrale, kao i prirodnog fenomena Koloč i mitoloških bića: vila, macića, Orkomarina i nimfa i tradicionalnog blagoslova ribara, mreža i brodova na Tijelovo, snimili su scenu donošenja Povaljske listine u zgradi biskupije ( današnji dominikanski samostan) na Bolu.
Glumci:
padre Ivo – biskup Nikola
padre Damir – opat Ratko
Lovro Karmelić – knez Brečko
Jakša Marinković Tomić – župan Prvoš
Stipe Karmelić Rade – sudac Dasen
Nikica Bodović – brašćik Prvoslav
Ivica Ščepanović –predstavnik vlastele
Tonči Kukoć Bager – predstavnik puka
Kostime je osmislila Jadranka Nejašmić. Cipele su izradili Jadranka i Božo Nejašmić.
Direktor fotografije je Šime Strikoman, a njegovi asistenti su: Božo Nejašmić i dr. sc. Vjekoslav Koljatić.
Zahvaljujemo na posudbi kostima:
intendantici Dubravki Vrgoč, kostimografkinjama Maji Bilić Prcić i Josipi Latin, tajnici intendantice Mariji Vugrinec, tajnici tehničke direkcije Đurđi Begeš i opernom prvaku Ronaldu Brausu u HNK-u Zagreb, Ani Rubić na preporuci intendantici u ime Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Anđelku Kozini na preuzimanju i slanju kostima u Bol, intendantu Goranu Golovku, tehničkom dir. Damiru Pundi, kostimografkinji Zdravki Drlje i rekviziteru Ivi Ćosiću u HNK-u Split, tajnici Vlasti Mesić u Udruzi obrtnika grada Šibenika, a nadasve fra Jozi Milanoviću u benediktinskom samostanu Sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovcu pokraj Tkona na otoku Pašmanu na posudbi tunike i škapulara.
(Pokojni fra Bepo Martin Kirigin iz Miraca je dugo bio prior u tom samostanu.)
Zahvaljujemo kostimografkinji Graciji Požar iz Knina na pomoći pri odabiru kostima, kustosici u Zavičajnom muzeju otoka Brača Andrei Matoković na stručnim savjetima, Ivici Nižetiću na posudbi rekvizite, Štefici Ćurin na darovanju i uređenju perika, Faniki Klisović i Dariji Marinković na darovanim perikama, djelatnicima Komunalnog poduzeća „Grabov rat“ i Nikici Bodloviću na pomoći pri uređenju scenskog prostora, Mariji Tomaš na asistenciji pri kostimiranju glumaca, padre Damiru, starješini u dominikanskom samostanu, na posudbi rekvizite i dopuštenju snimanja.
Zadnji komentari