Tekst: Hrvatska čitaonica Bol | Foto: Hrvatska čitaonica Bol

Održivi razvoj turizma na ovim našim prostorima moguć je jedino kroz promicanje kulturnog turizma. Tradicijska baština nepresušan je izvor bogate ponude. Osnivanjem folklorne družine oteli bi zaboravu i sačuvali narodno blago naših predaka i ujedno izvornim programom obogatili bolsku turističku ponudu, uvjerena je bila Jadranka Nejašmić, ravnateljica Općinske knjižnice „Hrvatska čitaonica“, utemeljiteljica i dugogodišnja voditeljica kulturne manifestacije „Bolsko lito“.

Ali bolska družina trebala bi imati svoju, tj. bračku nošnju i izvoditi stare bračke plesove.

Znamo da su Bračani voljeli plesati. Plesalo se često, a najviše u razdoblju od Svijećnice (Gospe Kandalore) do početka korizme. Priznati hrvatski etnolog i etnokoreograf dr. Ivan Ivančan zabilježio je 1966. god. na Braču 32 pučka plesa i kola čiji su podrijetlo i starost različiti. Plesove je pratio svirač nazvan „šinjadur“ na lijerici ili na harmonici, tzv. plonerici.

A jesu li Bračani imali svoju nošnju?
Uvriježeno mišljenje da je nikada nisu imali vjerojatno je netočno, jer su je imali susjedni otoci i  kopno, a Bračani nisu ništa manje bili privrženi tradiciji od njih, samo je davno iščezla, a vrijeme ju je prekrilo zaboravom. Sačuvanog originala nošnje nema, pa ju je bilo vrlo teško rekonstruirati.

Nakon cjelogodišnjeg istraživanja, Jadranka Nejašmić prikupljeni je materijal predala Etnografskom muzeju u Splitu i gđa Sanja Ivančić, kustosica, izradila je rekonstrukciju.
Dragocjen materijal bili su stari ženidbeni ugovori s popisom “dote” (miraza) bračkih nevjesta, slika Šimuna Carrare iz 1846. god. i nadvojvode Ludwiga Salvatora von Habsburga iz 1905. god. i istraživanja arheologinje Vanje Vodanović Kukec.
Građansko odijelo rekonstruirano je prema originalima koji se čuvaju u Etnografskom muzeju u Splitu, a kao predložak poslužile su i stare fotografije bolskih obitelji s kraja devetnaestog stoljeća kao i kazivanja starijih Bračana.

U „žežin“ bolske fjere, 4. kolovoza 1999. god., okupila je Jadranka Nejašmić u jedinstvenom prostoru Paloca – Kuće u kući, divne bolske momke i cure: Ritu Nižetić, Đurđicu Marinelić, Ivanu Jugović, Valentinu Karmelić, Anu Pivčević, Irmu Cvitanić, Teu Maksimović, Marjana Marjanovića, Davida i Kostu Vukotu, Roberta Bošnjaka, Vinka Filipića, Gorana Jekića i Antu Nevistića koji su prvi odjenuli obnovljenu staru bračku nošnju i otplesali stare bračke plesove: ciciljonu, kvatro paši, vilotu, bela rosu i polku koje je u dojmljivu koreografiju povezao istaknuti splitski koreograf i etnolog Branko Šegović. „Šinjaduri“ su bili Roman Marinović i Alen Bošnjak.

Tako je osnovana folklorna družina „Krejonca“, što znači uljudnost, pristojnost, ljubaznost, dobro djelo, pozornost koja se nekome pridodaje da bi ga se obradovalo.
Družina je ostvarila brojne nastupe u Bolu i ostalim bračkim mjestima, sudjelovala na mnogim smotrama hrvatskoga folklora: dva puta na Vinkovačkim jesenima, Smotri starogradskih plesova u Đakovu, više puta u Metkoviću, Kaštelima, Splitu, Murteru, gostovala kod Gradišćanskih Hrvata u Uzlopu. Branko Šegović postavio joj je i koreografije trogirskog šotića, splitskih plesova i kvadrilje. Dugogodišnji voditelj bio je Nikola Martinić.

Prema rekonstruiranoj nošnji nazvanoj „ribarska“, izrađene su replike i za dječju skupinu koja je također ostvarila brojne nastupe u Bolu i sudjelovala na Smotri dječjeg folklora u Kutini i Šibenskom dječjem festivalu. Voditeljica je bila Matea Cvitanić.

Branko Šegović obnovio je i staro Bolsko kolo koje se tradicionalno plesalo na blagdan sv. Stjepana ispred crkvice sv. Antuna. Sudjelujući na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, s velikim ponosom plesalo se na Trgu Josipa bana Jelačića.

Generacije mladih izmjenjivale su se plešući u „Krejonci“ uz glazbenu pratnju Senke Nižetić na harmonici, Pere Mihovilovića i povremeno Frane Lukšića na gitari. Branko Šegović je za  rad u družini dobio Godišnju nagradu Općine Bol.
Nakon petnaestogodišnjeg djelovanja, rad je prekinut zbog odlaska voditeljice i glazbenika.
Nošnja, harmonika, notni i koreografski zapisi povjereni su na skrb Centru za kulturu općine Bol. Nekoliko godina nošnja je korištena u posebnim programima, a prije dvije godine ravnateljica Centra za kulturu Ivana Bošković Ivičić okupila  je grupu bolskih osnovaca nižih razreda, dala izraditi nove replike „ribarske“ nošnje, angažirala bivšu plesačicu i voditeljicu Mateu Cvitanić, udanu Radosnić, i promijenila ime družini u „Šotobraco“ s obrazloženjem da je to dječja skupina, za razliku od prethodne koja je okupljala odrasle, što NIJE TOČNO, a obrazloženje voditeljice bilo je da djeci nije mogla objasniti što znači „krejonca“ i da je „šotobraco“ prva riječ koju su naučili.
Smatrajući promjenu imena neprimjerenim, Jadranka Nejašmić žalila se predsjednici Stručnog vijeća Ani Hero koja joj je ponovila gore navedena obrazloženja.

Promjena imena prvoj poznatoj folklornoj družini u bračkoj povijesti, koja je vlasnica prvi put rekonstruiranih originala bračke nošnje i darovane koreografije Branka Šegovića, zaslužuje oštru kritiku. Ima li je tko ćuti?