U spomen 170. obljetnici rođenja Ivana Rendića i 130. obljetnici izgradnje zvonika u Ložišćima, Jadranka Nejašmić i Šime Strikoman obogatili su projekt „Terra Croatica – Bročko blogo“ osamnaestom scenom.
Glumci:
Nikica Trutanić – Ivan Rendić
Nikola Sapunar – dr. Mihovil Nazor
Nikša Hržić – župnik
Tin Brezovački – klesar Matzenik
Petar Ivko, Luka Hržić i Stjepan Domić – fabricijeri.
Kostime i scenu osmislila je Jadranka Nejašmić,
redatelj i direktor fotografije je Šime Strikoman,
a njegovi asistenti su: Božo Nejašmić i dr. sc. Vjekoslav Koljatić.
Zahvaljujmo:
Giti Dragičević na dopuštenju snimanja originalnog nacrta zvonika, Foto Peđi na fotografiranju nacrta, don Stanku Jerčiću na savjetu, Mariji Tomaš na asistenciji, Mirjani Bižaca na popravcima kostima.
Na posudbi:
bićerina, bokala i terine i svekolikoj pomoći pri snimanju, – Heleni Valerijev, kamenog modela kampanela, autora Joška Radića, barila i damijane – Nikši Hržiću, torbe i kape – dr. sc. Vjekoslavu Koljatiću, oblikovanju brade i šišanju Ivana Rendića – Ivani Jekić, vlasnici frizerskog salona „You“, košulja, hlača i cipela – Leni i Rajku Šćepanoviću, papine jakete i đeleka – Mirjani Nižetić, košulje – Fanici Katić, stetoskopa – dr. Markici Tomiću, košulje, hlača, tkanice i cipela – FD Krejonca, pjata od late i tacne – Dušanki Marinković, kapa – Mariji Tomaš, Kitani i Jakovu Karninčiću i Petru Klinčiću, šešira Ivici Eteroviću, hlača – Ani Rašperger i hotelu Elaphusa, mantila – Zdravki Marinković i hotelu Bretanide, alata – Đuri Mihoviloviću, alata, bukare, šešira, hlača i darovanom vinu i prošeku – Boži Nejašmiću, berete krože – don Tonču Kusanoviću.
Ivan Rendić (Imotski, 1849 – Split, 1932.) akademiju je završio u Veneciji, bio na nauku kod drvorezbara Giovannija Moscotta u Trstu, usavršavao se u Firenci kod G. Dupréa.
Najbolji su mu radovi realistički portreti i realistički oblikovane alegorijske figure. U Zagrebu je imao atelijer u kojem je ostvario poprsja hrvatskih velikana za park Zrinjevac (Andrija Medulić, Julije Klović, Krsto Frankopan, Nikola Jurišić).
Za boravka u Trstu, radio je javne spomenike uglavnom za hrvatske naručitelje (Andrija Kačić Miošić, Ljudevit Gaj, Ivan Gundulić, August Šenoa, Petar Preradović i dr.). Izrađivao je nadgrobne spomenike ( Petar Preradović, August Šenoa, Eugen Kumičić, Matija Antun Relković, Ante Starčević i dr.) i mauzoleje (obitelji Meštrović u Benkovcu).
Od većih Rendićevih arhitektonskih projekata ostvaren je monumentalni zvonik crkve u Ložišćima na Braču u neoromaničkome stilu (1884.–1889.) i vila Jakić u orijentalnome stilu u Trstu.
Od 1921. živio je u Supetru, gdje se povukao shrvan oduzimanjem narudžbe za mauzolej obitelji Petranović (izveo ga je T. Rosandić), a ondje je i bezuspješno nastojao osnovati školu za umjetničku klesariju.
Taj Kampanel je Kralj svih Kampanela, ne samo na Braču, nego po svim dalmatinskim selima. Nije se on podigao bez muke i truda. Nije to bio ni novac iz Amerike, ni bogata ostavština, ni pokojnička zadudžbina.
Zamolili Ložišćani umjetnika i kipara Ivana Rendića da im izradi nacrt za zvonik pokraj crkve. Umjetnik im napravi kao za selo, par nacrta skromnih seoskih zvonika. Ložišćani su se našli uvrijeđeni. Njihova crkva nije nikakva obična seoska crkva. Groblje i crkva su obraz sela, a zvonik i zvona su duša. I odbili su sve nacrte. Taj umjetnik, ne poznajući duh mještana, odluči se s njima malo našaliti i nacrta prekrasan i skup zvonik, kićen kao i sva njegova djela. Nema grada u kome takav zvonik ne bi pristajao.
Ložišćani su bili zadivljeni. Svi složno kao jedan odluče: ‘Samo ti kampanel i nijedan drugi!’
Umjetnik se ispod brka smijuckao gledajući te lakovjerne estete idealiste, koji misle da se ovakav zvonik s praznim šakama može izgraditi. Ali Rendićeva šala ovaj put nije uspjela.
Župnik se čudio i narod uvjeravao da to nije za malo selo, da troškove neće moći sami podmiriti i da se umjetnik samo s njima našalio. Međutim, oni nisu htjeli odustati, već odluče pozajmiti novac za koji dug će oni svojim imanjem odgovarati.
U selu se nalazio dr. Mihovil Nazor, koji je bio vojni liječnik. Župnik sa fabricijerima odluče da njega zamole bi li on poklonio crkvi novac za gradnju tako lijepog i ukrašenog Zvonika. On se odazove molbi, udovolji narodu sela Ložišća, pokloni novac za gradnju Zvonika, ali uz uvjet da mu selo i narod mora kroz godine dug isplatiti. Župnik i narod prihvatiše i odmah odluče kako će novac vraćati. Svaki bratim se obvezao da će svake godine Crkvi davati po jedan barilo vina i kada se proda vino vraćat će se dug. Zadovolji se dr. Nazor tom obećanju i ustupi novac, a narod odmah počne sa čišćenjem temelja, kamenari da beru i klešu kamenje koje se bralo u Boku, Mirači i Gubnu, kojeg je narod uz pjevanje i svirku armonike, na karu sve dragovoljno dovukao do ruku zidara.
Zvonik se zidao od 1884. do 1889. Prvi građevni poduzetnik bio je Šare iz Splita, ali je odustao. Ponudio se mladi klesar Matzenik iz okolice Zadra, koji je radio u obližnjem kamenolomu i oženio se djevojkom iz Ložišća. Ložišćani, s velikom sumnjom u njegovu nedovoljnu stručnost, u nedostatku boljeg, ipak pristanu.
Ne spavajući ni danju ni noću, proučavao je on svaki kamen da bi bio ga ugradio prema Rendićevom nacrtu.
Zvonik je sagrađen, dug plaćen. Obligatni baril vina nastavili su davati sve do ispred prvašnjeg rata.
Iznad ulaznih vratiju uklesano je :
Laudateeum In Cymbalis Jubilationis (Hvalite njega najmilozvučnijim glaznalima)
Citati:
Frane Pavlov: Sahranjena sjećanja
Bravo!!!!!!!!!!!