Procesija Priko Poja jedna je od mještanima omiljenih i posebnih bolskih tradicija.
O svemu što ona predstavlja, kako se odvija i koliko dugo postoji, piše nam Sanja Baković u pravom malom stručnom radu o tom križnom putu koji možete čitati na našem portalu.
Ono što vam ovdje donosimo, posvećeno je ovoga puta mladome Jakovu Mladineu, ovogodišnjem glavnom križonoši i njegovoj obitelji i ipak je malo drukčiji tekst.
Mladi student informatike, rođen tek 1994., nosit će ove godine poseban bolski križ koji je prije 11 godina nosio i njegov nono, Franko Fabjanović Fajka.
Upravo je nono Franko davno prije zapisao Jakova za nošenje križa, htio je da njegov unuk, kao i njegov sin, nosi ovaj križ – priličan teret, ali i velika čast.
Brojne bolske obitelji križonoša znaju taj osjećaj pripreme, iščekivanja Velikog petka i nošenja velikoga križa u procesiji.
Križonoši križ možda ide u ruke i na rame, ali obitelji je u glavi, u duši, a i štumku / a štumak je bome puno više od želuca i zna kako boli grč brige.
Vjerujemo da se i priprema i brine i vježba mladi Jakov Mladineo – snimili smo ga u crkvi s glavnim pomoćnikom barba Lovrom Karmelićem, iskusnim križonošom Androm Jugovićem, ali i uz podršku ponosnog brata Frane, a ipak znamo da se najviše brine i misli i strepi – uvijek mama.
A Jakovljeva mama Jasminka ovih dana misli i na sina i na svoga oca.
Osjeća neizmjerni ponos zbog sinove zadaće i križa, ali i beskrajnu tugu da nema tate Franka koji ja baš htio biti uz unuka i križ i Priko poja 2018.
Kako to obično biva, da nam život malo pomrsi planove, nono Franko neće fizički biti uz križ, ali će kao i bižnono Ivica Fabjanović koji je davnih godina isto koračao s križem Priko poja, na drugi način biti uz obitelj i križ.
Vjeruju to svi oni koji su ikad koračali u procesiji, a posebno obitelji križonoša.
Lani je križonoša bio Tomi Fabijanović Fajka, Jasminkin brat, a godinu prije Frane Marinković, čiju smo mamu Leu zamolili za malo svjedočanstvo mame križonoše.
U nastavku Lein majčinski doživljaj, a mi vam na portalu dugujemo još malo priča o križonošama, imenima, obiteljima i običajima.
Šaljite nam svoje fotografije iz procesije.
Želimo svu sreću i snagu Jakovu, mami Jasminki i cijeloj obitelji, dragoj Ani koja nosi golubicu i svima znanima i neznanima s drugim križevima kao i onima kojima su križevi skriveni.
Vidimo se … Priko poja.
Kad me je Jasminka prije dvije godine zapitala – Lea, kako ti je bilo?
Neopisivo predivan osjećaj! – rekla sam joj.
A teško je pretočiti na papiru te osjećaje. Sami sebe uhvatite pred spoznajom kako majčinski strah i ponos prema vlastitoj djeci s vremenom postaju sve veći.
Stojeći pred Malom crkvom pratila sam sva vidno uzbuđena izlazak sina i predaju Velikog križa s Isusovim raspelom u njegove ruke.
Moje majčinske oči bile su uprte u njegovo lice ne trepćući. Punih četrnaest godina iščekivanja, maštanja, strahovanja i ponosa i taj se momenat dogodio upravo tada. Udahnete i onda prestanete disati toliko dugo dok ne zaustavite sva čula, dok vas ne prene vlažnost lica koje je namočeno vlastitim suzama i ostanete u tom momentu samo vi i on (..stala majka…).
Ponos nadvlada brigu hoće li on to izdržati…hoće li moći…i hoće! I je!
Duboko dirnut vjerom, pripremljen i spreman, iznio je težak križ ljubavi prema Kristu. Pratile su ga brižne očeve oči tik uz rame. Vidjela sam ljubav. Moje emocije i Križni put pretvorili su se u ponosno, ali skrušeno koračanje križnim putem. Noge su su ticale puta.a tijelo i duša bile su sretne i ponosne.
Hvala ti sine na tom poklonu i hvala Božjoj providnosti koja te izabrala, usmjerila i dala ti snagu vjere koja te ojačala. Hvala svima koji su molili i bili uz njega. Molimo za sve križonoše neka ih vjera osnaži na njihovom putu.
Lea Marinković
Procesija Priko Poja jedna je od mještanima omiljenih i posebnih bolskih tradicija.
O svemu što ona predstavlja, kako se odvija i koliko dugo postoji, piše nam Sanja Baković u pravom malom stručnom radu o tom križnom putu koji možete čitati na našem portalu.
Ono što vam ovdje donosimo, posvećeno je ovoga puta mladome Jakovu Mladineu, ovogodišnjem glavnom križonoši i njegovoj obitelji i ipak je malo drukčiji tekst.
Mladi student informatike, rođen tek 1994., nosit će ove godine poseban bolski križ koji je prije 11 godina nosio i njegov nono, Franko Fabjanović Fajka.
Upravo je nono Franko davno prije zapisao Jakova za nošenje križa, htio je da njegov unuk, kao i njegov sin, nosi ovaj križ – priličan teret, ali i velika čast.
Brojne bolske obitelji križonoša znaju taj osjećaj pripreme, iščekivanja Velikog petka i nošenja velikoga križa u procesiji.
Križonoši križ možda ide u ruke i na rame, ali obitelji je u glavi, u duši, a i štumku / a štumak je bome puno više od želuca i zna kako boli grč brige.
Vjerujemo da se i priprema i brine i vježba mladi Jakov Mladineo – snimili smo ga u crkvi s glavnim pomoćnikom barba Lovrom Karmelićem, iskusnim križonošom Androm Jugovićem, ali i uz podršku ponosnog brata Frane, a ipak znamo da se najviše brine i misli i strepi – uvijek mama.
A Jakovljeva mama Jasminka ovih dana misli i na sina i na svoga oca.
Osjeća neizmjerni ponos zbog sinove zadaće i križa, ali i beskrajnu tugu da nema tate Franka koji ja baš htio biti uz unuka i križ i Priko poja 2018.
Kako to obično biva, da nam život malo pomrsi planove, nono Franko neće fizički biti uz križ, ali će kao i bižnono Ivica Fabjanović koji je davnih godina isto koračao s križem Priko poja, na drugi način biti uz obitelj i križ.
Vjeruju to svi oni koji su ikad koračali u procesiji, a posebno obitelji križonoša.
Lani je križonoša bio Tomi Fabijanović Fajka, Jasminkin brat, a godinu prije Frane Marinković, čiju smo mamu Leu zamolili za malo svjedočanstvo mame križonoše.
U nastavku Lein majčinski doživljaj, a mi vam na portalu dugujemo još malo priča o križonošama, imenima, obiteljima i običajima.
Šaljite nam svoje fotografije iz procesije.
Želimo svu sreću i snagu Jakovu, mami Jasminki i cijeloj obitelji, dragoj Ani koja nosi golubicu i svima znanima i neznanima s drugim križevima kao i onima kojima su križevi skriveni.
Vidimo se … Priko poja.
Kad me je Jasminka prije dvije godine zapitala – Lea, kako ti je bilo?
Neopisivo predivan osjećaj! – rekla sam joj.
A teško je pretočiti na papiru te osjećaje. Sami sebe uhvatite pred spoznajom kako majčinski strah i ponos prema vlastitoj djeci s vremenom postaju sve veći.
Stojeći pred Malom crkvom pratila sam sva vidno uzbuđena izlazak sina i predaju Velikog križa s Isusovim raspelom u njegove ruke.
Moje majčinske oči bile su uprte u njegovo lice ne trepćući. Punih četrnaest godina iščekivanja, maštanja, strahovanja i ponosa i taj se momenat dogodio upravo tada. Udahnete i onda prestanete disati toliko dugo dok ne zaustavite sva čula, dok vas ne prene vlažnost lica koje je namočeno vlastitim suzama i ostanete u tom momentu samo vi i on (..stala majka…).
Ponos nadvlada brigu hoće li on to izdržati…hoće li moći…i hoće! I je!
Duboko dirnut vjerom, pripremljen i spreman, iznio je težak križ ljubavi prema Kristu. Pratile su ga brižne očeve oči tik uz rame. Vidjela sam ljubav. Moje emocije i Križni put pretvorili su se u ponosno, ali skrušeno koračanje križnim putem. Noge su su ticale puta.a tijelo i duša bile su sretne i ponosne.
Hvala ti sine na tom poklonu i hvala Božjoj providnosti koja te izabrala, usmjerila i dala ti snagu vjere koja te ojačala. Hvala svima koji su molili i bili uz njega. Molimo za sve križonoše neka ih vjera osnaži na njihovom putu.
Lea Marinković
Zadnji komentari