Tekst: Marina Lekić

Grancigula «za jude od škoja kra’j i kra’jica od raci…«

Nije najljepša ni najcjenjenija u svom rodu, ali izaziva svojevrstno strahopoštovanje, respekt. Brza i snalažljiva. Zaštićena naredbom o zaštiti riba i drugih morskih organizama.

Mi nismo našu Grancigulu pred dobrih dvadeset i dvije godine zaštitili. Vjerovali smo u nasljeđivanje njenih vrlina, u ljubav , u dobrovoljni rad, ponajviše u našu, vašu, u djecu.

I kad nas je počelo boljeti grlo a da ne spominjem ledja.  I kad su nas gadili i hvalili.  I kada smo skrivajući se lovili slobodne sekunde i kopirne strojeve. Trening je uvjek bio. Tek jednom kad smo otkazali  put  u Supetar na plivački maraton zbog slabog vremena mi je jedna baka, krasna žena, rekla:« Zašto ne idemo, djeca su o tome sanjala cijelu noć? Mi nikada ne odustajemo, opremili smo se, pa što bude«. Kao da me je netko polio sićem vode. Dogovor , obećanje nismo održali! Strašno. Hvala, gospođo Cvitanić na tim rjećima.

I Grancigula je nastavila svojim radom. Punom parom. Samo ako je grmilo i sivalo, nismo plivali. Naučili smo oko tisuću djece plivati, neki od njih su i nas stare naslijedili. Sa svim vrlinama i još boljim. Nije im do novca, koji je danas mnogim cilj a ne sredstvo.

I kao što sam sinoć bila skoro u šoku, pitajući se, zbog čega nema sutra treninga, danas nas je mnoge stare grancigule  bilo sram pred brojnom djecom , koja su pitala, zašto nema treninga.

Biti će, odgovarala sam ne znajući što se događa. Dobro je, kao što je brzo odjavljen trening, ponovno je objavljen. Događa se, i ništa nije strašno. Bez obzira na razlog događaja čestitam onima, koj su rješili problem.

Jedini, koji ostaju povrijeđeni, su djeca. Sad me ima, sad me nema, to ne ide kod njih.  A oni su naša jedino blago, naša budućnost. Nikada, baš nikada nemojmo to zaboraviti.