Tekst: Marina Lekić

Počivaj u sjećanjima Grancigulo, jubavi moja

Da realiziram ovaj tekst, ponukao me je koncert u čast Olivera na HRT1.

Guštala sam gledajući i slušajući o njemu. Koncert pun emocija, odlične glazbe.

Ali ne samo to. Štoria o Oliveru, čoviku, skromnom, spremnom pomoći pogotovo dici i mladima. I tako je bilo i ovi put.
Pisme su mu pivali i poznati i nepoznati i oni koji će to tek postati. Pivala su dica, mladi judi na kojima svit ostaje i koji su nam zato važni ne samo u glazbi nego i u cilem našem životu. Pa i u športu.

Ali u Bolu nije tako. Zašto bi nastavili rad Grancigule?
Sama sebi san govorila da se ne smin mišat. Ali ne mogu. Na svitu smo i zato da ga činimo boljin. I ponovo mi je na pameti veliko Oliverovo srce, dok san slušala mladost kako piva njegove pisme. Zbog i radi tega na glas razmišljan zašto i mi u Bolu ne možemo nastaviti plivanje s dicom. Zašto tek tako zaboraviti dvadeset dvi godine prijateljstva, učenja, zdravog življenja, športske kulture … .
I dok me zaustavljaju i pitaju – gospođo Marina, kako ste, a kada će naša Grancigula, ili – teta Marina kada počinje škola plivanja  – stojin inkantana, bez odgovora.
Došao je i cvit Grancigule od posvuda, da bi pomogao Granciguli. Iz Zagreba, Dublina, New Yorka i naravno tu su i oni iz Bola. Josipi, Katarina, Maša, Borkica… Da Grancigula nastavi plivati, da pliva kao uvik u skromnim uvjetima, puna radosti, prijateljstva… I dica ne razume i još se nadaju.
Što im odgovoriti na njihova pitanja? Odgajati ih je potrebno u istini, razumu i nadasve jubavi. Kako im kazati da je korona za njih dicu strašno opasna, kad u prostranstvu mora plivaju jedan iza drugog?
I kako im kazati da nisu opasne sve ostale aktivnosti u Bolu? Kafići, restorani svi prepuni, brodovi iz Makarske napunjeni kao konzerve. I pitam se zar nije opasno kad u butigama niko ne nosi maske? Pitan se zašto mogu neki imati daskanje, kajtanje?
A plivanje? Ne, to ne.
Draga moja dico, ne znam. Srce me boli, duša pati. Jer u ovom lipom malom mistu očito nema mista za dobrovoljni rad, za vas dicu i za istinske vrijednosti. Trenerica Marta, izrasla u Granciguli, u Sinju punom parom radi, uči mlade i stare kako plivati. Bravo Marta!
Neko će zagrintat da san dosadna, Grancigula, dica i ja… . Ali i počela san zaradi dice. Za njih i protiv nikoga. Upozoravam tek na linost i glupost nekih. Kako ne vide važnost ovog zdravog športa za sve, jude male i velike, za misto?
Plivati s dicom ne mogu više ali govorit mogu. I dok nekom ne dosade moje riči, počivaj u prisilnom miru Grancigulo, jubavi moja. Ti i tvojih dvadeset i dvi godine. Punih lipih uspomena.

* Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala BOLinfo.hr