“Teta Vera! Teta Vera! Oćete me slikot?”
“Teta Vera! Teta Vera! A, meni je pokojan šjor Nikola Hero predavo engleski! Hau du ju du! Jes, sr!”
“A teta Suzana, oćete se idot ako Vas zoven teta Suzana?”
“Teta Vera, a jeste Vi u penziju?”
“A teta Suzana, a da je umar pokojan šjor Nikola Hero?!”
Ta i nebrojena pitanja u svojoj posebnoj stvarnosti izvikivao bi Tonko i sa 100 metara udaljenosti na šetnici jednako kao i sa blizine svojeg prozora. Nepogrešiv u mojoj pripadnosti obitelji Hero, nikad me ne zazvavši mojim imenom.
Volio je kad bih ga fotografirala. Pitao bi me: “Je dobro ovako? Kako ću stat?” i ushićeno bi raširio usta kao da će udahnuti odjednom sav zrak koji je lebdio oko nas. A ja bih mu sa smješkom rekla: “Ma, eto, baš tako! Samo ipak zatvorite usta.” I on bi ih stisnuo brže od treptaja oka te strpljivo čekao dok bih okidala nekoliko puta.
Najdraža mi ova. Iz ovih mu očiju viri skriveni Tonko pun očekivanja spram svijeta u kojeg kao da je pogreškom umetnut.
A ljudi, a da je umar pokojan Tonko Bika? 🙁
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! I svjetlost vječna svijetila mu. Počivao u miru. Amen. 🙁
Dobri duh Bola
Zao mi ga je, s postovanjem.
Poćivao u miru..
“Hoćete me povest, šjor Aniću “? na stotine puta me upitao Tonko ,dok sam vozio onaj vlakić do plaže. Bio mi je čest suputnik u tom vlakiću. Neka ga Krist ukrca u svoje kočije i dovede u rajske odaje. Neka ti je pokoj vječni, dobri naš Tonko !
RIP LEGENDO?
Počivaj u miru… ???