Ljudski život treptaj je oka. Kratko putovanje. Dok je čovjek prisutan u našem životu, uzimamo ga zdravo za gotovo, kao da će vječno biti tu, kao da je ljudski život nešto beskonačno. A nije. Prolaznosti često postajemo svjesni tek kada izgubimo nekog bliskog, možda u nekom narušenom odnosu, ili trajno i nepovratno, smrću.
Dva dana nakon Božića napustio nas je „veliki čovik“ Dalmacije, Jakša Fiamengo, pjesnik, novinar, pisac, akademik, otočanin, bodul, rođen u Komiži na otoku Visu 1946. godine. Tu je svoju otočku vitalnu snagu izlijevao u stihove za koje možemo reći da opisuju dušu Mediterana. Napisao je 16 knjiga poezije, oko 500 njegovih pjesama je uglazbljeno, od toga oko 60 ih je pjevao Oliver Dragojević. Fiamengove pjesme više su od hitova, to su one pjesme koje slušamo desetljećima u vremenima velikih radosti, velikih tuga, slavlja i intezivnih emocija. Sjetimo se samo pjesama koje je otpjevao Oliver kao što su „Ostavljam te samu“, „Nocturno“, „Evo mene među moje“, „Nadalina“, „Piva klapa ispod volta“, „Infiša san u te“, „Karoca gre“, „Rojena valo“…
Fiamengo je godinama radio u rubrici kulture u Slobodnoj Dalmaciji, a 2014. godine primljen je kao redoviti član u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.
U spomen na Jakšu Fiamenga donosimo nekoliko njegovih neuglazbljenih pjesama.
OSLUŠKIVANJE MORA
Kad vjetar kojem još ne znamo ime
iz večeri u ljude prenosi energiju sna
na isti način na koji se pretače vino…
na koji se prenosi vrijeme s jednog žala na drugo
sjeti se da nam zajedno valja slušati more
najprije ono mirno a onda ono do bijesa naoštreno
ono do naših nogu i ono udaljenijih rečenica
sjeti se da baš i nije sve u moći sna
da baš i nije lako biti opran od stvarnosti
kad vjetar bude ono što vidimo u najbližem licu
što prepoznajemo po sve tišim pokretima
sjeti se da smo duboko uronjeni u tijelo mora
da se u različitim vodama održavamo
sjeti se da svaka riječ potječe od zrcala
da je more u nama i da se u njemu
cijelu noć osluškujemo
JUTARNJA SMOTRA OTOKA
Eno ih, upravo isplivavaju iz sveopćeg mraka
na mjestima gdje su se sinoć razišli
ponovno se prikuplja sva njihova tvarnost
bude se dnevni strojevi podmorja
skrućuje se prašina od koje smo se izmakli
usisavaju ih uvale, u more između rtovi
golim se kamenom spremno pružaju u visinu
oblikuju nas kao sebi zavjetovane
sve vide i ne vide, od svih su zvukova
vrijeme ih prebrojava, more ushićuje
odazivlju se na sva imena poznatog raslinja
začinju nove igre iz nepoznatog
kao da su povelja iz koje se čita svjetlost
bude se iz temeljnih svojih snohvatica
nemir im je upisan u topografske oznake
upravo isplivavaju iz sveopćeg mraka
nigdje se tako sneno ne rasplinjuje nevidljivost
U ZALJEV ULAZI BROD
U zaljev ulazi brod
jednako kao što riječ
što ga izgovara
ulazi u drvo
i razlikuje ga od drva
i daje mu svojstvo plovidbe
vještinu da uđe u zaljev
i u ove rečenice
da ga vidim i osjetim
da mu sve izgovorim
i da ga tom istom riječju
upišem u ovu svoju tvrdnju
da mi bude
dok je slova
i svjetla u slovima.
Zadnji komentari