Turistička razvojna politika budućnosti morat će se pridržavati načela “decentralizirane koncentracije”, u cilju zaštite okoliša i racionalnog korištenja gospodarskih sredstava. To znači da razvoj turističke infrastrukture treba ograničiti na ona područja i općine koji imaju najbolje preduvjete, dakle, koji su doista sposobni za turistički razvoj. Nisu svi krajolici na osnovi svojih prirodnih preduvjeta, zemljopisnog položaja i drugih potencijala prikladni za turizam. Krajolike u kojima nema stalno nastanjenog stanovništva treba čuvati od izgradnje turističke infrastrukture. Razvitak turističke infrastrukture treba poticati samo kada se stvaranjem novih radnih mjesta i prihoda poboljšava gospodarska osnova lokalnog stanovništva koje na tom području živi već generacijama.
Zato ako želimo u korisnom vremenskom roku dovesti razvoj turizma na traženi uravnoteženi kurs, kao preduvjet trebamo slijediti dva načela:
1. Daljnje širenje turističke ponude treba dopustiti samo tamo gdje postoji pravno obvezujuće prostorno planiranje i gdje se projekti uklapaju u cjeloviti gospodarski razvojni plan, koji uzima u obzir i ostale gospodarske sektore (konceptno razmišljanje umjesto projektnog razmišljanja). U predjelima za odmor, za koje još ne postoje obvezujući prostorni i razvojni planovi, trebalo bi privremeno zabraniti građenje i izgradnju infrastrukture, sve dok se ne stvore odgovarajući koncepti.
2. Bez vidnih i osjetnih tragova kočenja neće ići. Također se, ako ne želimo zapostaviti potrebe društva u cjelini, ne može izbjeći ograničavanje vlasničke slobode. Dakle, oduzimanje slobode radi ostvarivanja slobode istinskog iskustva odmora koje će svima stajati na raspolaganju. Samo javne službe mogu ispuniti ovu funkciju zaštite i reda.
Istodobno, svi ozbiljni ekonomisti , naši i strani, nas upozoravaju: „Gospodarstvo, čiji temelji počivaju na samo jednoj privrednoj grani (turizmu), definitivno je u opasnosti od kolapsa.“
Na žalost, naša ukupna znanja su nedostatna i ne prelaze razinu pojedinačnih, u osnovi paušalnih ocjena o velikim i brojnim učincima koji opravdavaju sve uloženo u turizam, uključujući i sve njegove, izravne i neizravne, štetne prostorne, prometne, gospodarske, okolišne, društvene i druge učinke i posljedice. Zato u nas i dalje vrijedi stajalište – stalno rastući broj turista i noćenja automatski znači veće i važnije gospodarske učinke, i to, naravno, obično samo pozitivne.
Unaprjeđenje turizma i turistički rast ne smiju biti sami sebi svrhom.
No, zbog krize, i zbog toga što nemamo više ništa drugo osim turizma, turizam u nas ima gotovo status religije. Slavi se kao sidro spasa državnih financija, kao velika prilika i univerzalni lijek za naše gospodarstvene teškoće. O posebnim opasnostima kojima je neprestano izložen, kao što su velika ovisnost o inozemstvu, stranom kapitalu, sezonalnosti i konjunkturi, gotovo da se i ne govori. A upravo svi stručnjaci tvrde da trebamo pod svaku cijenu spriječiti turističku monokulturu.
Turizam je potreban našem društvu i gospodarstvu; on stvara radna mjesta i donosi dohodak, no istodobno, ako ga bezrezervno prepustimo interesima tržišta i kapitala, može biti i opasnost za našu kulturu i okolinu. Svojom masovnošću postaje sve sezonalniji, što znači i intenzivniji potrošač prostora i izazivač socijalnih konflikata.
Treba znati da njegov daljnji rast i gradnja koja se traži, zahtijevaju mehanički priljev stanovništva u naše destinacije. Gradnja novih hotela i turističkih resorta, koju Vlada naziva strateškom, zahtijeva djelatnike koji već sada nema dovoljno. Znamo da turizam nudi većinom sezonsko zaposlenje i ispodprosječnu zaradu. Koga onda zaposliti? Strance?
A nego sta drugo, mislin ono