Damir Smajo: “U svojim snovima sanjam sve kao što sam vidio”

Prenosimo lijepu i pozitivnu priču Damira Smaje, dugogodišnjeg i donedavnog predsjednika Županijske udruge slijepih Split, ali i bolskog zeta kojeg često možete sresti po Bolu sa suprugom Dubravkom, od majke Vinije rođ. Kraljević.

U razgovoru pročitajte o problemima slijepih osoba, ali i pravom pozitivnom gledanju života, a naši nam povremeni sumještani koji puno vole Bol uz članak ipak poručuju i ukazuju i na veliki problem neprilagođenosti Bola invalidima.

Možda smo se mi navikli probijati uz aute ulicama, možda smo prihvatili nedostatak nogostupa, ali za nekoga s bijelim štapom, a kamoli u invalidskim kolicima, u Bolu je uistinu teško “učiniti đir”.

Iako je oslijepio, čarobni svijet boja nije za njega prestao postojati. On mu dolazi u zamišljajima ulica kakvih se sjeća s početka dvije tisućitih dok je još vidio, u sjećanjima na lijepe trenutke i ljude te u snovima

U petak je u prostorima Prirodoslovnog muzeja u Splitu Damir Smajo, predsjednik Županijske udruge slijepih Split, održao nekoliko predavanja o bojama. Naime, Smajo je oslijepio u dvadeset i devetoj godini života uslijed dijabetesa. Usprkos svim poteškoćama koje su ga zadesile nakon što je oslijepio, Smajo je veseo i optimističan. Dočekavši publiku pun energije, otvorio je svoj unutarnji svijet koji je sve samo ne – bez boja.

Sljepoća nije bolest, sljepoća je stanje. Sljepoća je gubitak jednog osjeta, a to ne boli. Sljepoća me ne boli, boli me duša od sljepoće, ali sljepoća nije bolest

– kazao je uvodno Smajo.

Stanje o kojem govori nije ga pokolebalo. Nakon prvotnog šoka i straha, odlučio se ne predati. Najviše ga je, kako kaže, bilo strah budućnosti. I on i supruga imali su dvadeset i devet godina u tome trenutku, a njihovo dvoje djece tri i niti godinu dana. Obitelj mu je bila najveća briga, ali i snaga. Kako kaže, iščupao se iz ralja depresije. Katolik je i obitelj mu je broj jedan. Njegovo vrijeme i dani ne protječu ništa drugačije negoli ostatku svijeta – tu su uobičajene svakodnevne brige i obaveze. Zahvalan je svojoj supruzi i prijateljima što mu nisu dopustili da se zatvori u svoj svijet. Iako je oslijepio, čarobni svijet boja nije za njega prestao postojati. On mu dolazi u zamišljajima ulica kakvih se sjeća s početka dvije tisućitih dok je još vidio, u sjećanjima na lijepe trenutke i ljude te u snovima.

U svojim snovima sanjam sve kao što sam vidio. Vidim, ali ponašam se kao slijepa osoba, imam psa vodiča i bijeli štap. Osobe koje sam poznavao ranije sanjam kakvi jesu tada bili, a osobe koje sam upoznao nakon što sam oslijepio vidim konturu tijela, ali lice je zamagljeno. Ne znam kako sanjaju slijepi od rođenja, ali možda sanjaju zvukove.

Što se tiče zamišljanja, Rivu, primjerice, zamišlja kao velike ploče tamne kao asfalt. Kada mu netko pokuša opisati i dočarati kako nešto izgleda on kaže: „Nemojte. Nemojte mi kvarit.“ Tako suncobrane na Rivi zamišlja kao prava vješala, a Gospodara prstenova kroji prema vlastitoj mašti. Sada, iz perspektive osobe koja ne vidi, kaže da su mu boje koje stvori priroda bile najljepše. Vjeruje da nijedan umjetnik ne može dočarati zalazak sunca, snijeg po ogoljenim granama ili jesenski list koji mijenja boju.

Usprkos sljepoći, svijet je za Smaju lijepo mjesto. Ovaj nevjerojatni čovjek bez problema se šali na vlastiti račun.

Ne znam je li istina, ali svi mi govore da nemam nijednu sijedu na glavi. Znate zašto?

– upitao je Smajo publiku koja nije znala odgovor.

Ne gledam se u ogledalo ujutro.

Nastupio je iskreni smijeh.

Mislim, pogledam se ja, uvik isti lik me gleda. Crn, mračan, nikakav. A vi ujutro kad se dignete ajme bora, ajme ode mi je neka akna izašla… onda sutradan još jedna izađe od te puste muke.

Jednako kao što se šali na vlastiti račun ne libi se priznati ni vlastite pogreške. Tako je ispričao anegdotu iz Konzuma:

Prije petnaest godina bio sam prva osoba koja koristi psa vodiča u Splitu. Godinama sam pristojno i kulturno objašnjavao ovo je pas vodič, ja sam slijep, on meni pomaže… onda bi bilo odgovora nemaš ti ženu, nemaš ti dicu, nemaš ti ovo, nemaš ti ono… i nedavno odem ja u Konzum, ulazi jedna žena u dućan i s vrata odmah, ni dobar dan ni išta nego: Nije u redu da dođe pas u trgovinu. A ja ko iz topa: Nije u redu da Vi vidite, a ja ne. Ružno sam joj rekao, ali više nemam snage. Cili problem njezine male mirovine, problema je moj pas. Poslije sam se tija ispričat. Nisam dobro napravija.

Upozorava da se sljepoća ili bilo koji invaliditet može svakome dogoditi te da treba imati razumijevanja i sluha za one drukčije od sebe. Posebno se s time obratio srednjoškolcima koji su ispunili dvoranu:

Tko zna što ćete sutra. Mi koji smo drukčiji od vas, ne samo slijepi, imamo potrebu da nam pomognete, da pazite kako živimo. Nemojte na pješački stajat u stilu samo minutu da odem prominit sto eura jer ako vi ostavite auto, kombi na tom pješačkom ja ga moram zaobić, a onaj s druge strane me ne vidi. Može me udrit auto. Ta jedna minuta… ja sam na dvi noge i pas vodič, a možete zamislit kako je čoviku u invalidskim kolicima. Ako vidite čovika u invalidskim kolicima koji ne može uzgurat uzbrdicu, pomozite mu.

Nemojte se nikad rugat s invalidima. Znam da ćete reć nismo, nećemo. A ja ću vam isto tako reć da sam bio dijete i da sam se rugao, ali sam se uvijek rugao slabijima od sebe, a danas se kajem zbog toga. Zato vam svima kažem, nemojte napraviti grešku koju sam ja napravio. Hvala vam – riječi su kojima je Smajo završio svoje predavanje i koje bismo svi mi trebali imati na umu.